Adio pameti

„Mudar čovjek uči na tuđim pogreškama,

običan čovjek uči na vlastitim,

budala ne uči ni na čijim.“

Na sjednici vlade ukaže se premijeru anđeo i reče mu da će ga, za uzvrat što je bio nesebičan i pošten političar, Bog nagraditi. Za nagradu je trebao izabrati između beskrajnog bogatstva, mudrosti ili ljepote. Bez imalo oklijevanja premijer izabere beskrajnu mudrost. „Izabrano!“ reče anđeo i nestane među oblacima. I sve se ministarske glave okrenuše prema premijeru. Nakon poduže šutnje jedan od ministara prozbori: „Reci nešto.“ Premijer ih pogleda i reče: „Trebao sam uzeti novac.“

U ovoj fantaziji postoji nesebičan i pošten političar i postoji teza da će netko izabrati mudrost umjesto novca. Zato se ovo i zove fantazija. Naravno, na kraju premijer „dolazi pameti“, sve sjeda na svoje mjesto i mi smo opet u realnosti svakodnevnice. Čovjek bira materijalno umjesto duhovnog. Postupa po mudrosti svijeta.

Koliko smo samo puta čuli: „To ti je mudar čovjek. Pametan je on. Zna.“ A s druge strane koliko smo samo puta čuli, a i sami uzviknuli: „Pa čovječe, jesi li ti normalan? Jesi li ti lud? Šta ti je?“

Mudar? Lud?

Ne treba nama ni psiholog ni psihijatar već ćemo se mi sami svrstati u jednu od ove dvije skupine ili će nas ovaj svijet pospremiti bilo među lude, bilo među mudre. Često neka naša postupanja iznenade i nas same, pa se post festum znamo lupiti šakom o čelo i s nevjericom promatrati posljedice svojih gluposti.

Dolaskom višestranačja i demokracije logično je zapitati se: „Jesu li izbori test naše mudrosti, odnosno naše ludosti? Što izbori pokazuju? Našu ludost ili možda našu mudrost?“

E sada je veliko pitanje o kojoj to mi mudrosti i o kojoj to mi ludosti uopće zborimo? Je li to uistinu lako razlikovati?

Ako „proguglate“ pojam „mudrost“ Wikipedija tvrdi:

v      Mudrost je pojam koji označava duboko znanje, uvid, dobro rasuÄ‘ivanje. Ljudi koji teže mudrosti nazivaju se filozofima (gr: filia – ljubav, sofia – mudrost).

v      Onaj tko se okreće mudrosti nalazi vremena za duhovno usavrÅ¡avanje, ne dopuÅ¡tajući da ga “progutaju” zahtjevi praktičnog života.

v      Tradicionalna predstava mudraca po pravilu podrazumijeva stare ljude.

Moraš, dakle, imati duboko znanje, uvid (valjda u činjenice?) i moraš dobro rasuđivati, ne smiješ dopustiti da te pojede svakodnevni ritam života i trebao bi biti star. Valjda što stariji to pametniji. Odnosno mudriji.

Ali kako sve to pomiriti? Kako doći do znanja, kada je znanje moć, a moć je uvijek u rukama onih koji je nikome ne žele dati? Kako doći do uvida u potrebne činjenice, kad su svi transkripti već poodavno razdijeljeni? Kako kao starac možeš više išta? Zar ne kaže baš narodna mudrost: „Sidina u glavu, pamet u stranu.“? (Dobro, da se kosa i „piturati“)

Bog ima svoju mudrost i svijet ima svoju mudrost. Božja je mudrost jedina koju čovjek treba tražiti. Jedina. Ali pitam se tko to danas traži Božju mudrost? Rijetki, da ne kažem nitko. Svi smo navalili na ovu svjetsku i baš kao što su nekada alkemičari žarko iskali „kamen mudrosti“ (lapis philosophorum) tako i mi danas nastojimo ostvariti „veliki cilj“, a to je prelazak iz stanja „običnog čovjeka“ u stanje „čovjeka boga“. Zato nam i nije nešto napeta Božja mudrost kad već imamo svoju ljudsku.

Kada čovjek prvi put pročita ili čuje ovonedjeljno čitanje o deset djevica, od kojih pet bijaÅ¡e ludih, a pet mudrih, zaboli ga glava. Promovira li ovaj tekst u biti sebičnost, jer mudre djevice glatko odbijaju posuditi svoje ulje ludim djevicama (Lude tada rekoÅ¡e mudrima: ‘Dajte nam od svoga ulja, gase nam se svjetiljke!’ Mudre im odgovore: ‘NipoÅ¡to! Ne bi doteklo nama i vama. PoÄ‘ite radije k prodavačima i kupite!’)?

I Å¡to je to s vratima koja se zatvaraju samo zato Å¡to je čovjek malo okasnio? A i to ulje, zaÅ¡to je najedanput toliko bitno? Jer ako nemaÅ¡ velike količine ulja u pričuvi … vodi brigu o ulju, to je važno … glavno da ti imaÅ¡ dovoljno ulja, a za druge ne vodi brigu … ‘ko im je kriv Å¡to su ostali bez ulja … nisu oni tvoj problem … ulje … ulje i opet ulje.

Zbunjuje sve to, zar ne?!

Ispada da ova parabola stavlja na kušnju sve ono što smo do sada čitali i slušali. Ako je briga o sebi samome glavna poruka Evanđelja onda se čudo s kruhom i ribicama ne bi nikada dogodilo. Ne bi Isusu tada palo na pamet ni mrdnuti kada je vidio sav onaj silni narod kako je gladan. (A šta nisu ponijeli koji sendvič?)

Je li ovo promocija materijalizma?

Zagovara li se ovdje samo ono – imati?

Je li ovo sugestija kako mudro „proživjeti“ i „preživjeti“?

Pogledajmo možemo li se i mi sami prepoznati u ovoj paraboli.

Ima nas koji vole uvijek biti pripravni. Makar išli negdje na jedan ili dva dana, nose se stvari za tjedan dana. Makar išli u pustinju nose se skije, jer nikad se ne zna, s ovim klimatskim promjenama, kad će snijeg pasti, zar ne? Mnogi se u životu vole pripremiti za sve eventualnosti. Police osiguranja za obitelj, za kuću, za auto, za kućne ljubimce. Kontrolni pregledi svakih šest mjeseci. Mjesto u staračkom domu. Grobnica na groblju.

Sve to ovaj naš svijet naziva – mudrim.

Mi smo dio kulture koja planiranje drži nečim svetim i drži mudrim svakog onog koji je pripravan za svaku eventualnost i za sve nepoznato Å¡to bi trebalo eventualno naići na životnom putu. Zato smo i ljuti kad stvari krenu mimo naÅ¡ih planova. Tada sami sebi sličimo na nezrele, neodgovorne, pa čak i lude osobe, koje ne znaju Å¡to im je činiti u životu. (E da sam bio pametniji, mudriji, lukaviji, bolje pripremljen … e da sam?)

Sve to ovaj naš svijet naziva – ludim.

Ova nam je parabola zato jako bliska. Svakodnevna. Životna.

Mi baš i ne simpatiziramo onih pet mudrih djevica koje su se pojavile sa svojim pričuvnim uljem („ma šta se prave pametne“) ali istina je da smo se možda u njima prepoznali i da bi baš takvima dali svoje glasove na izborima („neka nas vode mudri i pripremljeni, ako znaju sebi znati će i nama“).

I koja je onda ovdje poruka?

Ako je to poruka o pripremljenosti onda nam je takvu poruku mogao prenijeti svaki skaut koji je savladao neko vještarstvo ili svaki agent osiguranja.  Je li uistinu to poruka?

Budi pripravan, vodi računa da ti „ne pofali ulja“ i zapamti samo budale daju drugima. Pomalo depresivno, zar ne?

Na jednom duhovnom seminaru su tumačili polaznicima što to znači biti kršćanin. Donijeli su uljnu svjetiljku, upalili je i simbolički su pokazali da je kršćanin „svjetlo svijeta“. Kako je u svjetiljci bilo jako malo ulja ona je gorjela samo nekoliko trenutaka.  Upitali su polaznike: što se događa kada ulja nestane?  Svjetiljka se ugasi i ti više nemaš što dati od sebe, a kršćanin bez ulja nikome ne može biti svjetlo, ma kako to on žarko želio.

Dakle što kršćanina napunja duhovno kada presuši? Gdje pronaći Boga kako bi se tvoja svjetiljka opet napunila i svijetlila? Jer presušio si. Dogorio si. A kada si bez ulja nikome ne možeš biti svjetlo.

Ima stvari koje čovjek može obaviti isključivo sam. Postoje neke pričuve koje jedino sami možemo stvoriti. Ne možeš posuditi nečiji mir u duši ili nečiju ljubav prema Bogu.  Ne funkcionira to. Ni slučajno. Sam to moraš ostvariti.

Moraš biti mudar i naučiti što te ispunja duhovno i onda budi siguran da to i poneseš sa sobom, i to u svakom trenutku svoga života da imaš sa sobom, jer će ti to zasigurno jako često i trebati.

I još nešto – ponestati će ti tog duhovnog goriva. Vrijeme će ti pobjeći. Biti će kasno. Oči će se sklapati.  Jer savlada nas san. Svi mi pozaspemo. I odgađamo neke stvari.

A onda čujemo viku: „ Evo ga! Dolazi!“

Vrijeme je!

A ti nisi ponio pričuvno ulje.

A već je kasno. I ne vidi se. I vrata se zatvaraju.

To je možda ono i najteže u ovoj paraboli.

Doći će vrijeme kada ćemo morati osloniti se na ulje koje smo ponijeli, koje imamo sa sobom, tu, baš tu, pri sebi. To će biti ulje koje smo mukotrpno prikupljali i čuvali. Ne ulje naših dobrih namjera i naših dobro pripremljenih dugoročnih planova nego ulje koje nas duhovno pokreću baš u ovom trenutku. Doći će od tamo gdje vidimo Boga, danas.

A gdje je to?

Pa, Isus nam sam govori gdje je.  „Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni.“

(Matej 25, 35-36)

Eto gdje je ulje.

Eto gdje se trebaju naše svjetiljke napuniti.

Eto gdje čovjek ispunjen Božjom mudrosti pronalazi način kako dalje.

Tu mi skupljamo plodove duha: ljubav, radost, mir, strpljenje, ljubaznost, velikodušnost, vjernost, nježnost, samo-kontrolu. Sve one stvari koje ne možemo ponijeti iz knjižnice ili koje ne možemo posuditi kod svog najbližeg susjeda.  Sve one stvari koje su baš tu za nas da ih pokupimo, a mi nikada nismo bili pripravni to učiniti.

Već su počele lagane pripreme za naredne predsjedničke i redovite parlamentarne izbore. Ne ćemo se okrenuti i već ćemo svi razglabati i razmatrati koga i zašto zaokružiti. Izbori će doći i proći. Vjerojatno će za njima uslijediti neki drugi. Treba nam mudrosti kako ne bi napravili gluposti. Treba nam mudrosti kako bi predvidjeli posljedice svojih gluposti. Ali ako nismo u stanju biti mudri u nečemu što se ponavlja kako ćemo biti mudri u nečemu što nema popravni ispit?

Zato se napunimo Božjom mudrosti, kako za naredne izbore tako i za svakodnevni svoj život, a poglavito kako bi mirni i radosni dočekali Drugi Advent.

Tako čine mudri.

A ludi?

„Ako li kome od vas nedostaje mudrosti,

neka ište u Boga koji daje svima obilato,

bez prigovora, i dati će mu se.“

(Jakovljeva poslanica 1,5)

Ivica Ursić