Tko je kriv za nestanak Daytonskog sporazuma?

Sramota. Pronašli su tek sada originalni primjerak Daytonskog mirovnog sporazuma na engleskom jeziku, a koji nikada službeno nije dostavljen  Predsjedništvu BiH i Ministarstvu vanjskih poslova BiH, a nitko od 1995., u BiH,  nije imao ni pojima gdje je jedan od najvažnijih povijesnih dokumenata. Pronađen je kod nekakvog Željka Kuntoša, nekadašnjeg pripadnika osiguranja i bliskog suradnika Dragana Kalinića, koji je nekada bio predsjednik Narodne skupštine Republike Srpske  i Srpske demokratske stranke, dok je danas savjetnik predsjednika RS Milorada Dodika.

Dokument vjerojatno nikada ne bi bio ni pronađen da ga Kuntoš nije ponudio na- prodaju!

Sad se postavlja pitanje: kako je uopće moguće da takav „papir“ nestane, odnosno da uopće i ne stigne na adrese onih koji su ga trebali imati i čuvati? Što su sve vrijeme radile tajne i ine službe da ga nisu pronašle? Vjerojatno su ga, kako to već ide, tražile tamo gdje ga nema, a bio je u njihovoj blizini, kod njihova „drugara“.

Zatim se treba upitati, ako je nestao Daytonski sporazum, koliko još važnih povijesnih dokumenta nema tamo gdje bi trebali biti, ili bolje rečeno nalaze se kod pojedinaca, koji kao i taj Kuntoš samo čekaju svoj trenutak da ih mogu dobro unovčiti?

Kad je umro prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman navodno je i iz njegova ureda, ali i drugih prostorija nestala hrpa važnih dokumenata. U tome je, pričaju, „kolo vodio“ njegov nasljednik, koji je navodno i dostavljao povjerljive dokumente čak i sudu u Haagu.

Ministar vanjskih poslova Republike Srbije Ivica Dačić svojedobno je izjavio da „kad su hapsili Slobodana Miloševića sve su dokumente opljačkali“.

Koliko ima istine u tome, najbolji je ovaj zadnji primjer, gdje čovjek čitavo vrijeme kod kuće drži originalni Daytonski sporazum, a nitko ga ništa ne pita!

U Hrvatskoj su, kad je bio uhićen nevini general Ante Gotovina, pretraživali sve moguće kuće i samostane da pronađu nekakve (nepostojeće) „topničke dnevnike“. Maltretirali su mnoge, a među njima i časnog Roku Mijića, brigadira, znamenitog zapovjednika hrvatskih postrojbi u Domovinskome ratu, kojemu su čak zbog toga i sudili i koji se od toga još do danas nije oporavio.

Dakle, može li netko odgovoriti: koliko je važnih, povjerljivih dokumenata iz Domovinskoga rata otuđeno?

Trebalo bi i javno pozvati sve koji kod sebe imaju takve i slične dokumente da ih vrate, kao što se vraća nedozvoljeno oružje iz rata.

A za onima koji su znali, a „nisu znali“ da im nedostaju važni i povjerljivi povijesni dokumenti pod hitno treba organizirati akciju – „locirati, uhititi, transferirati“ (zar ne gospodine Šeks?).

Mladen Pavković