Vatikanska briga za opstanak katoličanstva u BiH

Opstanak katoličanstva i ravnopravnost hrvatskog naroda u u Bosni i Hercegovini našli su se prošle subote na dnevnom redu u Vatikanu prilikom susreta hrvatskog premijera Andreja Plenkovića s papom Franjom i audijencije kod Svetog Oca kojoj je nazočio i vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić. To su svojim izjavama nedvojbeno potvrdili sudionici razgovora s Vatikanskim čelnicama.

Piše: Pejo Gašparević, Hrvatski Medijski Servis

Kardinal Puljić je izvijestio kako je Papi „stalo do opstanka Hrvata i Katoličke Crkve u BiH.“

Takva Papina poruka je iznimno važna i ona signalizira kako se iz Vatikanske vizure (ne)izravno poručuje da se institucionalno obespravljivanje hrvatskog naroda tretira i kao ugroza katoličanstva u BiH. Vatikansko stavljanje sudbine Hrvata i katoličanstva u BiH u jednu rečenicu govori o neodvojivosti jednog od drugog, to jest katoličanstva od hrvatstva ili, kako je to dometnuo kardinal Puljić „opstanak Hrvata je i opstanak Katoličke Crkve u BiH.“

Ovakva Vatikanska poruka, po mojem shvaćanju, cilja na dvostruku adresu. Ona je usmjerena onima koji, uoči izbora zakazanih za 2018. godinu, ponovno pokazuju pretenzije repriziranja platformaške vlasti tako da se poništi većinska glasačka volja Hrvata u BiH ili u Predsjedništvo BiH iz reda hrvatskog naroda instalira kandidat koji ne bi imao glasačku potporu iz toga naroda kao što se to u dva mandata prakticiralo sa Željkom Komšićem.

Ovakva poruka je adresirana i na one političke naivčine iz hrvatskog naroda koji su bili upregnuti u platformašku vlast Bošnjačkom političkom voljom ili u vlast Republike Srpske voljom Srba kao što je to bio slučaj s potpredsjednikom tog entiteta Emilom Vlajkijem.

Drukčije rečeno, od hrvatskih se političkih reprezenata u BiH traži izbjegavanje ponavljanja prekomjernog savezništva i s bošnjačkim i s RS-ovskim biljegom. Politička je praksa pokazala otužnu činjenicu kako su takva prekomjerna savezništva bila aranžirana uz koautorstvo geopolitčki neosviještenih i nesnalažljivih (neki bi rekli kalkulantskih) predstavnika hrvatskog naroda, koji su tako možda i ne htijući, također dali doprinos potkopavanju katoličanstva u BiH.

Da ne bude zabune, hrvatski političari u BiH trebaju razvijati suradnju i s Bošnjačkim i sa Srpskim (RS-ovskim) političkim garniturama ali na principima partnerstva i međusobnog uvažavanja a ne na principima ahdnamaštva i podobnosti. U konačnici, prekomjernim savezništvom s Bošnjačkim i RS-ovskim establišmentima puhalo bi se u jedra proruskim i proturskim geopolitičkim ambicijama od kojih je jedna nesklona NATO-u, a druga je (ona iz Ankare) u konfliktu s Europskom unijom.

Predsjednik Vlade Republike Hrvatske Plenković je izvijestio kako je i on s papom Franjom razgovarao o BiH.
„Prenio sam našu svesrdnu, otvorenu, snažnu potporu BiH, njenoj funkcionalnosti, našoj brizi da sva tri konstitutivna naroda budu ravnopravna….. s naglaskom na položaj Hrvata u BiH,“ rekao je Plenković.

On je i ranije u brojnim prigodama isticao potporu BiH i zauzimao se za ravnopravnost hrvatskog naroda u njoj ali je na poseban način važno što je to učinio i u razgovoru s Papom koji ima širok repertoar kontakata sa svjetskim moćnicama koji donose globalne odluke te se iz Vatikana na njih potencijalno može apelirati za ambiciozniji pristup Bosni i Hercegovini.

Posebice je znakovit bio Plenkovićev razgovor s državnim tajnikom Svete Stolice kardinalom Pietrom Parolinom o situaciji u jugoistočnoj Europi. Prema Plenkovićevim riječima tom je prigodom razgovarano o „važnoj ulozi Hrvatske koja treba projicirati svoje iskustvo pa i političku stabilnost na susjede koji imaju ambiciju priključiti se europskom projektu,“ te da „s te strane i Vatikan gleda na nas kao jednu točku koja je bitna za procese u BiH i našem susjedstvu.“

Iz ovako predočenog sadržaja razgovora s državnim tajnikom Svete Stolice Parolinom vidljivo je kako Vatikanska diplomacija gleda na Hrvatsku kao na sidrište političke stabilnosti u jugoistočnoj Europi. Drukčije rečeno, Hrvatska kao članica Europske unije ali i pogranična zemlja s rastresitim Balkanom ima i geopolitičku misiju promoviranja zapadnih vrijednosti na uzavrelom jugoistoku Europe koji je meta ruskih i kalifatskih geopolitičkih projekcija.

Za Europsku uniju može se reći kako je geopolitički neproduktivna. Za Vatikansku diplomaciju se može kazati kako je u svojoj dvomilenijskoj povijesti u prijelomnim situacijama uvijek znala producirati kreativnu ponudu. To nije autsajderska diplomacija. Naprotiv!/HMS/