fra Vendelin KaraÄić, Kalež koji vriÅ¡ti, FRAM-ZIRAL, Mostar, 2017.
Nekada je Å iroki Brijeg bio Å¡irok prostornom prazninom. Na mjestu gdje je nikao samostan i crkva nalazilo se groblje (Å¡amatorje), a po okolnim brdima siromaÅ¡ne seoske kućice. Jedino su i fratri i narod bili bogati duhom. Nakon Å¡to od Mehmed age Kurta iz Mostara bi kupljeno mjesto za staniÅ¡te fratara koji su odselili iz KreÅ¡eva, sve se promijeni. Rascvjeta se samostan kao grad na gori, rascvjeta se grad Å iroki Brijeg u njegovu podnožju. I jedan i drugi imali su svoju povijest, ali uvijek povezanu zajedno. To neprestano odjekuje u srcima fratara i puÄanstva.
S ovakvim ili sliÄnim prtljagom u duÅ¡i fra Vendelin KaraÄić je poÄeo ispisivati bjelinu lista papira pred sobom. Rodio se u Å¡irokobrijeÅ¡kom kraju i svuda gdje je iÅ¡ao ponio njegov miris i njegovu duÅ¡u. Zbog toga može i u svojim kasnim godinama o svemu progovarati, istina s tugom nostalgije u glasu. Mijenjaju se vremena, ali ljudi bi trebali ostati isti. Valjda će tako biti, kao da Äujemo na kraju ove zbirke.
Ipak, nije sve lako postaviti onako kako bismo mi to htjeli ili kako bi možda moralo biti. NajizriÄitije o tomu zbori prva, na jedan naÄin, programatska pjesma. Vitko, usiÄen na biligu, progovara svojim potomcima. Opominje ih da ne zaboravljaju tko su i Å¡to su, da Äuvaju i sebe i svoj okoliÅ¡. Bez toga izgubljene smo jedinke u beskrajnom svemiru. Dobro se pjesnik sjetio ovoga lika tako poznatog Å¡irokobriježanima, a i Å¡ire. Njime nas je povezao s naÅ¡im pretcima ocrtavajući nam stvarnost. Kam/ bilig/ stećak// Plakale ga kiÅ¡e i gromovi tukli/ Å¡ibale ga bure/ oluje/ a on/ Vitko/ usiÄen na stećku/ pozdravlja je sunce jutarnje/ u znak mira desnicom podboÄen/ livicom uzdignutom/ na svom plemenitom (Vitko)
Naslućujemo da fra Vendelin nema poglavito pred oÄima svoje egzistencijalne dvojbe i poteÅ¡koće, nego dvojbe i poteÅ¡koće svoga naroda. U takvom tonu satkana je Äitava ova zbirka, a spona je zacijelo simbolika Å irokog Brijega. Ona se ogleda u onom vidljivom, podignutom marom fratarskih i vjerniÄkih ruku, te u onom naoko nevidljivom, Å¡to treperi duboko u duÅ¡i. Sve se spaja u jedno kada u trenutku pretvorbe vjernici kleÄe na koljenima bez obzira na vremenske prilike i Bogu uzdižu svoje molitve. To je jednostavno spoj neba i zemlje, slika koja tako jasno ocrtava Äovjeka ovog podneblja. I kad je već takav, onda može podnijeti sve udarce Å¡to mu ih je povijest namijenila.
Sve je poÄelo, pripovijeda pisac, s njih dvanaest. Poput apostola zaputiÅ¡e se k jugu i padoÅ¡e na Å iroki Brijeg. Puk ih je doÄekao raskriljena srca te zahvalio za ruke koje su dotakle Å¡irokobrijeÅ¡ku zemlju i rekle da će ovdje ostati. »Čujo sam i vidijo«, kaže se u istoimenoj pjesmi. ZapoÄela je povijest ispod, sada već, viÅ¡estoljetnog hrasta. Mnogi znani i neznani istakli su se kroz to vrijeme, ali meÄ‘u njima svakako treba spomenuti fra Didaka Buntića. Gradio je novu, veliku crkvu. Onu prvotnu, malu, dovrÅ¡ili su fratri po turskim odredbama koje su govorile da se ne smiju podizati vjerska kršćanska zdanja kojih nije bilo, mogu se samo obnoviti ona stara, podrazumijeva se nakon izdaÅ¡nog pritoka novca u njihovu blagajnu. Pa onda doÄ‘e i ona poznata glad, spaÅ¡avanje djece odlaskom u Slavoniju. Fra Didak je gledao daleko i odgovorno zakljuÄivao Å¡to se priliÄi uraditi. PriÄa o njemu i o svima drugima poput rijeke LiÅ¡tice i UgrovaÄe teÄe iz utrobe gorskih visova i spuÅ¡ta se u nizinu. Pjesme s takvom intonacijom dolaze na kraju. ProÅ¡lo je puno toga, Å iroki Brijeg ogrnuo se jakom simbolikom i na nama je spoznavati Å¡to zapravo ona predstavlja.
Najveći dio zbirke pred nama posvećen je ubijenim franjevcima. UÄiniÅ¡e to jugokomunisti 7. veljaÄe 1945. Onima koji joÅ¡ o tomu puno ne znaju upotpunit će znanje, a nama će svrnuti pozornost na podrobnosti iz tih dana. Jedna od njih je zacijelo petokraka koju partizan pravi za svoju kapu na crkvenom pragu. Odlomio je sjajni metalni vrh kaleža i dao se na posao. VriÅ¡ti ta simbolika pa nije Äudo da je zbirka dobila ime baÅ¡ po ovom kaležu. PokuÅ¡ali su nas zatrti, pokuÅ¡ali su zgnjeÄiti ona koljena koja kleÄe pri pretvorbi, pokuÅ¡ali su uÅ¡utjeti Vitka, ali nisu uspjeli. Njih je nestalo, a Å iroki Brijeg je ostao te se grana i raste u svim pravcima.
Ono Å¡to je svakako karakteristiÄno za ovu zbirku jest da je većina pjesma ispjevana na ikavici i u narjeÄju Å¡irokobrijeÅ¡kog kraja. Možda će nekima sa strane odreÄ‘eni pojmovi biti teÅ¡ko razumljivi, ali uvijek su tu i internet i prijatelji koji znaju na Å¡to se to zapravo odnosi.
OpjevavÅ¡i duÅ¡u svoga kraja fra Vendelin je progovorio o dubokim ljudskim iskustvima svih nas. Svi mi imamo svoj Å iroki Brijeg. Samo je pitanje kako se prema njemu odnosimo. Podlažemo li ga sebi ili iz njegova bogatstva crpimo mudrost za svoj svakodnevni život. Prisjetimo se joÅ¡ jednoga dogaÄ‘aja opjevanog u pjesmi »Pouka zorna«. Drugovi iz narodne vlasti usred sv. mise prolaze kroz narod na motorkotaÄu, naravno naoružani. Cerekaju se, a narod se moli. Kao da gledamo sliku danaÅ¡njih vremena. S jedne strane vjernici, s druge bezbožna danaÅ¡nja uljudba. MotorkotaÄ joÅ¡ radi, ali ne znaÄi da će nas pregaziti.
RazmiÅ¡ljati nam je zaista o znakovima, bilizima, koje su pretci posadili u naÅ¡u duÅ¡u. Pritom nam je govoriti istim jezikom, jer ne znaÄi da su raznorazne odredbe ispravne. Fra Vendelin je vjeÅ¡to izgradio na tim zasadama pjesniÄki svijet. Zbog toga se zbirka može s užitkom Äitati, a pjesnik kititi zrelošću.
Miljenko Stojić