Nikola Äuretić, Posljednja predaja, Naklada Äuretić, Zagreb, 2016.
Valjda smo zadobili slobodu u ovom zadnjem ratu, Domovinskom. Valjda. Martin Jesenski tako misli, a misli i njegov sin. No, stvarnost izgleda da je drukÄija.
Žestok je ovo roman. Zasijeca u srž naÅ¡ega postojanja na naÅ¡em ozemlju za koje bi neki drugi htjeli da je njihovo. Žanrovski u formi krimića, ali onog s domoljubnim nabojem, slijedi uhodane staze svoga autora Äuretića. Dom je u pitanju, onaj za koga bismo trebali biti spremni.
Kompozicijski je roman sastavljen iz dva dijela, naoko prejednostavno: Prije; Poslije. Ali nas je sve to itekako odredilo. ToÄka razdjelnica je Domovinski rat.
Prije je carevao jugokomunizam. Dobro to zna glavni lik Martin Jesenski. Sudjelovao je u studentskim prosvjedima, bio uhićen, kao i njegova žena Ivana koja se poslije, tako rekoÅ¡e, u bolnici ubila. On se uspio skrasiti u Londonu i zaposliti na BBC-u. Glede hrvatskog naroda u svojim emisijama zastupao je istinu. To se nije svidjelo onima u Jugoslaviji. Poslan je odred za »Äišćenje«. Britanci su to saznali i odluÄili zažmiriti na jedno oko, da se ne zamjere MarÅ¡alu. MeÄ‘utim, svugdje se naÄ‘e ljudi i Jesenski je preživio.
Poslije zapoÄe Domovinski rat. Martinov sin Tomica mu se odazvao i doÅ¡ao braniti Vukovar. NiÅ¡ta Äudno. Davno je u Londonu rekao svome tati, nakon Å¡to je Äuo joÅ¡ jednu priÄu o Hrvatskoj, da želi biti Hrvat. U svomu posljednjem, oproÅ¡tajnom pismu zapisao je sljedeće: »Žao mi je Å¡to imam samo jedan život da ga dam za istinu i pravdu. I za drugove, suborce, one koji su proÅ¡li to Å¡to sam proÅ¡ao i ja… za one koji su, eto, kao i ja ugradili svoje mlade živote u slobodu te zemlje, zemlje koja možda nije sada onakva kakvom si je zamiÅ¡ljao, tata, ali koja će to biti… jednoga dana.« (str. 220.) Vjeruje i Martin u to, ali sve ga buni. Neki bi odlazili u tuÄ‘e zemlje, dok se on vratio, barem tako misli tumarajući agrebom. Drugi govore o povratku bivÅ¡ih vremena u Hrvatskoj, Å¡to i sam doživljava prilikom pretresa stana. ÄŒini to sin oca koji ga je progonio nekada u Jugoslaviji. Pa onda susret s nesuÄ‘enim atentatorom Majićem na Mirogoju. Nije se pokajao, za njega je to bio posao, doÅ¡ao je samo saznati kako to da nisu uspjeli. Martinu je pucala glava od svega toga. I zavrÅ¡io je kako je zavrÅ¡io.
Nije ovo, oÄito, samo žestok, nego i sjajan roman. Zreo književno, zreo domoljubno. Sadržaj ima omot, ili obrnuto. Gotovo nepotrebno reći da se Äita u jednom dahu.
Miljenko Stojić