Magazin
Inicijativa
JoÅ¡ davno, dok sam se bavio politikom, jednom sam njemaÄkom kulturnom ataÅ¡eu, svako malo pokuÅ¡avao objasniti kako stoje stvari na Balkanu. Nakon nekog vremena doÄ‘e on posve radostan i kaže mi: „VidiÅ¡, da, ipak, nisi bio u pravu“.
Za Tomislavcity tropolje.info piše Marko Tokić
„Kako nisam bio u pravu“, pitam, mislim da mogu to reći, njemaÄkog prijatelja. A on mi kaže: „Ovih ćemo dana u Srbiji dobiti svoga Äovjeka.“ Mislio je naravno na ÄinÄ‘ića. I ja ni pet ni Å¡est gotovo bez razmiÅ¡ljanja ispalim: „I dugo će vam trajati.“ Kako sam to izrekao, onako gotovo nesvjesno; on se zainteresirao Å¡to mi ta fraza uopće znaÄi. I tada sam mu priÄao da Nijemci, izgleda, nažalost, niÅ¡ta ne uÄe iz povijesti. PokuÅ¡ali su s Obrenovićima, pokuÅ¡ali su s Trojnim paktom… I nije iÅ¡lo. Ni ovaj put, kao ni tada, ne će ići. I skoro kao da sam predvidio Å¡to će se dogoditi s ÄinÄ‘ićem. Ne će ići niti s VuÄićem, ma koliko se Nijemci radovali tome. Uvijek je Srbima netko bliži (Rusi i Englezi). PokuÅ¡ali su i sa Staljinom, no u konaÄnici nije iÅ¡lo. Postoje neke konstante u politici: zemljopis je jedna od njih.
Povremeno u politiÄku modu uÄ‘e poneka rijeÄ. Nitko ne zna zaÅ¡to. Možda ni sami politiÄari. Ovih se dana fura inicijativa, pa se tako govori o Inicijativi tri mora, a, možda joÅ¡ i viÅ¡e, o navodno dvije njemaÄke inicijative.
Dvostruki udar Nijemaca na Hrvate BiH. Prvi je navodna njemaÄka diplomatska graÄ‘anska inicijativa njezine konstitucije u kojoj se graÄ‘anin pojedinac pojavljuje kao nositelj državnosti. Ako je to toÄno, takvim pristupom bi se ostvario tijekom vremena predvidivi rezultat: boÅ¡njaÄka država s autohtonim nacionalnim manjinama (Srbima i Hrvatima). U ovom smislu, a budući da su trenutne hrvatske politiÄke elite po svemu Å¡to se da razaznati kao nekakav fokus politike digli ruke od Hrvata u BiH (zadnja suvisla politiÄka izjava bila je ona neuraÄunljivog Zoke Milanovića kad je rekao da u sluÄaju raspada BiH ne će na cjedilu ostaviti Hrvate u Federaciji da se BoÅ¡njaci nad njima izživljavaju), novine su prepune nejasnih informacija o tome (tko komu, kada i gdje) se Hrvatska u vanjskopolitiÄkom smislu oduprla ovoj njemaÄkoj inicijativi i navodno je zaustavila.
Toliko ju je Hrvatska uspjeÅ¡no zaustavila da su se odmah potom i zvaniÄno sastali Dodik i ÄŒović da se jasno suprotstave ovoj nakani i potvrde vlastito opredjeljenje da se konstitutivnost naroda ne može brisati iz njezinog sadaÅ¡njeg i svakog budućeg ustroja. BiH kao država naroda (sliÄno kao Å vicarska i Belgija) može se kao demokratska država ustrojiti jedino konsocijacijskim modelom i pravedno, zaÅ¡to ne reći, na jednak naÄin reguliranim federalizmom. Naravno, da do ovoga ÄŒović i Dodik nisu baÅ¡ dosegli, jer Dodik već ima ustrojstvo koje mu odgovara. Kad je u pitanju ova navodna njemaÄka graÄ‘anska ideja baÅ¡ bi me zanimala njezina provedba. Mislim da bi iznimno bilo veselo, osobito sa Srbima. No, ono Å¡to ostaje kao strah kad je u pitanju ova navodna graÄ‘anska inicijativa jest da ona nije ni zamiÅ¡ljena kao graÄ‘anski pristup BiH bez unutarnjih ustrojbenih jedinica, nego kao primjena graÄ‘anskog naÄela u daytonskoj luÄ‘aÄkoj koÅ¡ulji. Pa bi njezin rezultat bio za Republiku Srpsku poticaj za njezino nužno izdvajanje (dok su Srbi joÅ¡ uvijek, i kao ratni rezultat, ogromna većina) i pretvaranje Federacije u boÅ¡njaÄki entitet bez ikakve konsocijacijske zaÅ¡tite Hrvata. Zapravo niÅ¡ta drugo nego dovrÅ¡enje procesa provedbe Daytona onako kako je voÄ‘en i dosljedno njegovo okonÄanje. U ovakvom scenariju nije nemoguće zamisliti i srpsko sudjelovanje u njemu da nije straha od neizvjesne budućnosti (no, bolje golub u ruci – rezonira Mile).
Druga njemaÄka inicijativa o kojoj nisu razgovarali Dodik i ÄŒović, a ni Hrvatska je, ili se barem ne priÄa, nije zaustavila nije niÅ¡ta manje opasna po Hrvate u BiH; visi kao maÄ nad naÅ¡im glavama, i jedina je nada da će u pustoj kombinatorici negdje se sve izjaloviti (ili Å¡to bi Srbi rekli da će se svi ti akteri ukljuÄeni u priÄu i osobito najveći zagovornici Merkelica i VuÄić „prekombinovati“) a radi se o uspostavi krnje Jugoslavije, kojoj sad tepaju Zapadni Balkan. Bezazleno jedinstveno tržiÅ¡te i manje bezazlena carinska unija tjeraju VuÄića da s osmijehom zagrize ponuÄ‘enu avanturu nadajući se svojoj najprije predvodniÄkoj a potom dominantnoj ulozi. U ovoj ideji Makedonija, Albanija, Kosovo, Crna Gora, BiH i Srbija udružuju se u privremenu Äekaonicu europskog proÅ¡irenja. NjemaÄka ima svoje razloge zbog Äega gura ovu inicijativu, stara je geostrateÅ¡ka njemaÄka igra drang nach osten, VuÄić se već vidi kao mali Tito a i Srbija se joÅ¡ uvijek nije (a pogotovo neki Srbi) odrekla svojih imperijalnih snova. Hoće li ova navodno njemaÄka VuÄićeva inicijativa doživjeti uspjeh teÅ¡ko je povjerovati. Prije će biti da je joÅ¡ jedan spin (Å¡upljak za kreiranje javnog mnijenja) za meÄ‘uvrijeme, jer su preveliki geostrateÅ¡ki otpori toj ideji. Postoje najmanje tri otvorena sukoba interesa kad su veliki u pitanju. NjemaÄki smo već naveli kao potrebu za Srbijom na putu za istok (tako je bilo s Obrenovićima, tako i s Trojnim paktom, pa tako i s ÄinÄ‘ićem i VuÄićem), ruski je poznat kao žudnja za toplim morem (koja je zaprijeÄena NATO preuzimanjem Crne Gore), ali je Srbija (s Republikom Srpskom) zadnja nada za bilo kakvu nazoÄnost na Balkanu i zaziva srpsko pridruživanje euroazijskom velikoruskom obrambenom projektu. Rusima je to ujedno i posljednja nada da se izbjegne potpuna NATO kontrola ostatka Europe. Tu su i Britanci vjeÄni razigravaÄi svjetske politike s idejom njemaÄkog onemogućavanja i Amerika koja u strahu od njemaÄko ruskih dogovora (Hitler – Staljin) razigrava varijantu razdvajanja s tri mora i uspostavom vertikale Jadran Baltik kao jamstva nemogućnosti rusko njemaÄkog približavanja. Kontrola tri mora kao ameriÄki dobitak iz navedene inicijative geostrateÅ¡ko je jamstvo ameriÄke prednosti i stoga sam siguran da Trump (i Amerika) ovaj put misli ozbiljno. Kako će se u ovoj njemaÄkoj (tršćanskoj) inicijativi pozicionirati svi ti suprotstavljeni geostrateÅ¡ki interesi velikih ostaje za vidjeti. Ono Å¡to je, kao i uvijek problem malih naroda, jest moć velikih da se posluže mogućnošću njihove instrumentalizacije. A o tome sam već pisao, i ponovit ću, da za to nema jednostavnijeg, i boljeg, objaÅ¡njenja od one (viÅ¡e i ne znam Äije) reklame: „VaÅ¡a ljubav, naÅ¡a energija!“ Doslovno, ono Å¡to volimo postaje energija velikih igraÄa koju oni koriste u svrhu ostvaraja vlastitih ciljeva. Mali narodi postaju sredstva njihova ostvarenja.
Hrvate BiH o ovome nitko niÅ¡te ne pita, a i ne izjaÅ¡njavaju se iako su nas davno hrabri muževi utemeljitelji Herceg Bosne definirali kad je ova tema u pitanju. U noći velike tame (pokolja u Å kabrnji i pada Vukovara) naÅ¡la se skupina politiÄkih Hrvata koji su u aktu o osnutku Hrvatske Zajednice Herceg Bosne definirali, izmeÄ‘u ostalog, i sljedeći stav: „Zajednica će Å¡tovati demokratski izabranu vlast Republike Bosne i Hercegovine dok opstoji državna neovisnost Bosne i Hercegovine u odnosu na bivÅ¡u ili svaku buduću Jugoslaviju.“ Ponekad bi se dobro bilo prisjetiti pameti naÅ¡ih ljudi. No, isto tako treba biti ponizan i mudar, jer naÅ¡a je ljubav uistinu velika, ali su naÅ¡e snage male. Mudro je Äekati. Ali ne bez stava!
Pokatkad Äovjek naiÄ‘e na neki redak koji ga uvjeri da je uistinu glupo pojednostavljivati do stereotipe miÅ¡ljenje o narodima. Ovih sam dana naiÅ¡ao na nekoliko redaka iz pera srpskog redatelja i glumca ÄŒedomira Petrovića. On se potaknut srpskom nacionalnom histerijom i svjestan svih zala rata obraća svome narodu i upozorava na sveprisutno srpsko politiÄko ludilo u kojem ga definira kao prokletstvo malog osvajaÄkog naroda koji je uvijek „želio viÅ¡e, nego Å¡to je njegovo“ i tako neprestano živi u bunilu „razapet izmeÄ‘u stvarnog i mogućeg“. I tako opisuje jedan narod koji je u svemu i po svemu „mali, a patoloÅ¡ki želio da u svemu bude najveći“ i koji bi, po njemu (i mnogim drugim Srbima), konaÄno trebao odrasti, prihvatiti vlastitu realnost i suoÄiti se s vlastitim problemima. Ima pametnih Srba. I o tom piÅ¡u i hrvatski portali i hrvatske novine. I Srbende su kivne na ove rijeÄi i ovog Äovjeka, ali…
I tu je kvaka. Srbi ne mogu zbog oca mu da se izživljavaju na njemu, nego Å¡ute. I prave se kao da niÅ¡ta nije reÄeno. A i ovi naÅ¡i, niÄim izazvani, devalviraju važnost ovog Äovjeka, njegove rijeÄi i um. Njegova postignuća. Jer on je i za Srbe, i za Hrvate koji o njemu piÅ¡u, ÄŒkaljin sin. Zbilja je otac bio darovit komiÄar, ali je ovaj ÄŒedomir netko s kim bi se mogla piti kava. Razgovarati i dogovarati, na dobro svima. Nažalost, on je joÅ¡ uvijek glas vapijućeg u pustinji. Ali je dobro i za Srbiju (i sve ostale na brdovitu Balkanu) da takvi glasovi postoje.