Milorad Stojević, Vikarov kompleks, Rinaz, Rijeka, 2015.
»Iz njedra je, valjda iz dobro sakrivena srca, izvukao radniÄku kapu od grube tkanine i s velikom crvenom petokrakom, kao bećar ju nakrivio na glavi. Leptir izletio iz Äahurice, kažem vam.« (str. 211.) Usklik je ovo Mihovila Berkovića nakon Å¡to je »drug« doÅ¡ao po njega i njegova kolegu u okolicu Rijeke da ih prebaci u Egipat. A oni su bili Židovi, neprestano u bijegu tijekom teÅ¡kih godina Drugog svjetskog rata. Nisu vjerovali u Boga, viÅ¡e im se sviÄ‘ala ljudska pamet. Kad su zavrÅ¡ile ratne nevolje, za njih je trebao poÄeti bolji život. Trebali su biti svoji meÄ‘u svojima, ali nisu. Postupno su uviÄ‘ali da im se razilaze pogledi na život.
I onda jedno jutro banuÅ¡e u Berkovićev stan »drugovi« u dugim kožnim kaputima. Toga se joÅ¡ sjećao, a ostalo je znao po priÄanju. Probudio se na putu za nekamo, naguran s drugima u laÄ‘icu. Sve se okrenulo naopaÄke. OstavÅ¡i živ nakon poÄetnog premlaćivanja, neljudskog prijevoza, ponovnog premlaćivanja pri dolasku saznao je da su ga dovukli na Goli otok. Shvatit će kasnije Å¡to on zapravo znaÄi, kao i »špansko« plivanje, podmornica i sliÄni naÄini ispitivanja. »Drugovi« su od krhotina njegovog bića gradili novog Äovjeka.
Vrijednost ovoga Stojevićeva djela je u tomu Å¡to je satkano na autentiÄnim svjedoÄenjima nesretnika koji su morali proći Goli otok. Zbog toga sve djeluje kao dokumentaristiÄka proza. Da nas ne bi oÅ¡amutio val te pomno skrivane golootoÄke stvarnosti, pisac je pribjegao ironiji. Zapravo, uporabio je ono Å¡to su mu posvjedoÄili oni po Äijim je sjećanjima gradio ovo djelo. Nisi mogao ostati svoj ako si poÄeo postavljati logiÄna pitanja u tom kazaliÅ¡tu apsurda. Nakon poÄetnog odbijanja, priznavao si i ono Å¡to ni u najluÄ‘im snovima ne bi uÄinio. Jednostavno se ubaciÅ¡ u igru sa svojim muÄiteljima i kuÅ¡aÅ¡ preživjeti. Å to luÄ‘e priznanje, njima je izgledalo vjerodostojnije. Proizvodio se neprijatelj i radilo se na normu.
Roman je satkan od tri dijela. Prvi dio objaÅ¡njava nam kako je Äez, novodobiveni Berkovićev nadimak na Golom otoku, dospio u nevolje. Svemu je kriva najobiÄnija ambrozija. ProÅ¡irila se rijeÄkim podruÄjem, poÄeo razgovor Å¡to s njom, pa su onda on i njegovo druÅ¡tvo lokalnim novinama napisali pismo Äitatelja. Na njihovu nesreću nisu znali da je u narodu ambrozija istoznaÄica za partizanku. Kad su mu premetali stan, naÅ¡li su joÅ¡ nekoliko zapisanih neobiÄnih misli poznatih ljudi, ispitujući druge saznali da sluÅ¡a džez i viÅ¡e niÅ¡ta nije trebalo. Pravi neprijatelj naroda! Drugi dio romana zapravo razjaÅ¡njava da u njegovu životu nije bilo niÅ¡ta od toga neprijateljstva. A treći dio razmatra razbijanje svih tih apsurda. DoÅ¡lo novo vrijeme, krvnik i žrtva naÅ¡li se u novom okruženju. Å to sad?
MlaÄ‘im naraÅ¡tajima ovo će možda izgledati poput science fiction. Tako je starijim naraÅ¡tajima zacijelo izgledalo tursko vrijeme. No, proÅ¡lost je takva kakva jest. Treba se s njom suoÄiti i steći hrabrost ne ponavljati iste pogrjeÅ¡ke. Stojević je sve to pokuÅ¡ao ovim djelom, a na nama je pronaći svoj naÄin.
Miljenko Stojić