Rezultat

Velike pobjede ovih dana u Hrvatskoj, veselje se Å¡iri na sve strane (kao u onoj, nekima tako omiljenoj, pjesmi). Na sve strane izborni pobjednici.

Za Tomislavcity tropolje.info piše Marko Tokić

Vjerodostojni premijer Republike Hrvatske kojega neki nazivaju i Anemični od samih je početaka svoje vladavine pokazivao simptome samovolje (što je u suprotnosti s, ne znam zbog čega, pridodanim mu nadimkom). Prisjetimo se samo izbora Nine Obuljen, protiv svake izborne i postizborne logike, za ministricu kulture. Ovaj izbor bio je iznimno znakovit nakon njegovih predizbornih obećanja kako će izborni rezultati utjecati na izgled buduće vlade. Toliko, u samom startu, o vjerodostojnosti. Već davno sam rekao da je taj izbor razotkrio Plenkovića; ne samo zbog toga što je sve kazao o njegovoj vjerodostojnosti, nego i jer je oslikao onu kulturološku poziciju s koje Plenković gleda na Hrvatsku (i HDZ). Kulturološki prijezir prema biračima HDZ-a Plenković jedva uspijeva prikriti. Kako protumačiti sudjelovanje ovoga Tuđmaniste na obilježavanju navodnog svjetla demokracije, odnosno obljetnice takozvane protestne akcije oko Stojedinice (nije Zastave nego radija) u društvu onih koji su ustali protiv Tuđmanove demokrature (i mračnih deset godina hrvatske povijesti), nego kao potvrdu da svaka ptica svome jatu leti. I rukopoloženje Drage Prgometa za kandidata HDZ-a za gradonačelnika Zagreba samo je nastavak istovjetnih manifestacija (u nizu) kojima je javno očitovao i vlastitu samovolju u odnosu na tijela stranke i vlastito biračko tijelo  te još jednom potvrdio, iz drugih usta, vlastitu kulturološke pozicije (o čemu je u sve dane godišća i osobito u ovo predizborno vrijeme klepetao i doktor Drago, a o tomu sam već pisao pa da se ne ponavljam).

Radi li Plenković u suglasju sa Šeksom i bruseljskim gremijem na preoblikovanju HDZ-a nije pitanje, pravo pitanje glasi radi li na njegovu uništenju? I zbog čega? Smije li se i spomenuti novo združivanje, pridruživanje u nešto što i ustav priječi i iz čega smo uz ogromne žrtve i na jedvite jade uspjeli izaći (pobjedom u Domovinskom ratu).

Izborni rezultat doktora Drage uvrijedio je Vjerodostojnoga čak i ponizio ali, uvjeren sam, nije i opametio.

I drug Bero ima problema. Dalmacija je izravno poručila SDP-u ne znam koliko su oni toga svjesni da anacionalno južnoslavensko namigivanje SDP-a mnogima nije poželjno a oni drugi (kojima jest) imaju pametnije kandidate (i Pametno, i Markovinu, i dublje do kontinenta, recimo i Zagreb je naÅ¡ i…). Ima li nade da SDP Hrvatske postane hrvatski SDP?! Ovo nije samo pitanje za druga Beru, nego za sve u SDP-u. Bojim se da će SDP-e uplaÅ¡en lijevijim od lijevih potonuti joÅ¡ dublje a izlaz bi bio povratak centru i hrvatskim ljudima: njihovim egzistencijalnim i socijalnim problemima. Nažalost, izgleda, s obzirom na stanje na lijevoj sceni, da ćemo se načekati.

Uspjesi Bandića i Keruma za neke su tek potvrda Raspudićeve ideje da je biračima unosnije ponuditi sendviče nego ideje. No u njihovu uspjehu da se pročitati i sljedeća poruka da u Hrvatskoj, nažalost, odavno politika pati od nedostatka ideja i da je stoga pretvorena u zaštitu osobnih i grupnih interesa a recikliranje ideologije kao demagogije samo je nužna politička odjeća i pokriće. U takvim okolnostima populisti s kojima se običan puk može poistovjetiti (pa čak i s njihovim neskrivenim slabostima i javnim grijesima) bolje prolaze od onih navodno uglađenih (izvana gladac unutra jadac), da ne kažem građanskih političara (o tome bi čak ponešto mogla reći i HNS-ova Anka Mrak Taritaš).

Most mi opasno visi. Taman kad bi mi mogli postati simpatični. Još nije pao, ali mu prijeti rušenje. Iako je samo Hrvatska važna ni Metković nije nebitan. Osobito kad je Most u pitanju. Voli bih da ipak opstanu; iako su kao navodna desnica puni optužbe na Hercegovce, a to mi je uvijek u kontradikciji, jer kako možeš biti hrvatski desno ako su ti Hercegovci po definiciji za sve krivi. Odsijecanjem Hercegovine (navodno zbog nekih Hercegovaca) Hrvatska je smišljenom politikom svojih neprijatelja ubijala vlastitu desnicu. I još uvijek to čini. No, drago bi mi bilo da ukoliko koliko-toliko opstanu da dozriju pa da, makar i iz provincije, nastave s prozivkom duboke (skrivene, one iza zavjesa) države (u državi). Makar to i činili prilično nabadajući kao Bulj i Grmoja (za argumentiranije napade trebalo bi imati više informacija) i ma koliko to bilo pokatkad i nedovoljno artikulirano.

I na kraju onoga što mislim da se da uočiti jest preuranjeno slavlje mojih favorita okupljenih oko Brune Esih. Njezinih deset posto u Zagrebu za mene osobno je razočarenje. Moja su očekivanja bila petnaestak posto. Čini mi se da su u Zagrebu zakazali Hercegovci koji su iz zavičajnih i interesnih razloga svoj glas dali Bandiću. A ne treba dijelom kod istih ni isključiti strah od Mrak(a). Trijumfalizmu nad sudbinom Plekovićeva izbora nema mjesta. To što je Vjerodostojni u krivu nije utješno. Dapače. To boli i emocionalno, i racionalno, i nacionalno. Biti duplo bolji od Drage Prgometa pa makar za samo mjesec dana (i iz kafića) i nije toliko teško, jer je Drago Prgomet (pogledamo li samo njegove predizborne svjetonazorne izjave) samom sebi najveći neprijatelj (drugi mu nisu bili potrebni). A taj prigodni trijumfalizam (koji mi se nije svidio) po mojem sudu (a ne moram biti u pravu) čini vas upitno kompetentnim za posao koji slijedi: uspostava ozbiljne suverenističke stranke. Već sam rekao da bi ona bila moguća, onaj tko to čini trebao bi otkloniti njezino unaprijedno onemogućavanje i preuzimanje. Stoga bi trebao imati dobru knjižnicu (da ne kažem biblioteku) svih onih koji su umreženi bilo u bivše, strane ili sadašnje tajne službe, bilo i internacionalne anacionalne interesne mreže. To nije nimalo laka priča. I pitanje je: je li uopće moguća. Kako neki dan napisa Barbara Jonjić ukrali su nam ne samo heroje ulice na Maslenici, na Kupresu, u Vukovaru nego su nam ukrali sve pa i HDZ. Upozorenje budućim utemeljiteljima: povijest bi se iznova mogla dogoditi.

U BiH sve vrije. Ne stignem sve niti prokomentirati. Često je primjedba zbog čega se toliko bavim Hrvatskom. Jer od Hrvatske zavisi sve. Život hrvatskoga naroda (i ne samo u Hrvatskoj). Njegova sadašnjost i njegova budućnost. I opstojnost hrvatskoga naroda u BiH (znam da su u krivu oni koji se odriču Hrvatske, još i više od onih u Hrvatskoj koji su se odrekli, ili odriču, ili će se odreći Hrvata u BiH). Samo uz jaku hrvatsku državu Hrvati u BiH mogu opstati. Njezine slabosti (tako vidljive od dvije tisućite) uteg su na našim nogama (naš zaustavljeni let), pa čak i pad do karikaturalne konstitutivnosti. Ovih je dana uzavrelo na nogometnim terenima u BiH (ali s tim ćemo završiti), no nije mnogo manje vrelo niti u tiskovinama, komentarima pa niti u političkoj areni. Izetbegović Potomak nekih se dana u Mostaru obrušio navodno na HDZ-ovu reviziju povijesti po kojoj, kako Bakir kaže, htjeli bi da se Herceg Bosna vidi u pozitivnu svjetlu, da je HV vojna snaga koja je branila BiH i još svašta je napričao mali sin većeg oca. Kad sve to pročitah, pomislih: Mora da je Bakir u trezoru prespavao sve što se događalo i babo mu nije prenio istinu o događajima. Kako protumačiti, recimo, kad već govori u Mostaru da mu je babo dao HVO-u, zajedno s Predsjedništvom BiH 29. travnja 1992., obranu Mostara. Znam, da je to bilo nevoljko. Jasno mi je. Ali je povijesna istina. Kao što je istina da je na tiskovnoj konferenciji povodom završetka operacije Lipanjske zore Jasmin Jaganjac objašnjavao kako su naše snage HVO-a oslobodile ne samo Mostar nego i dobar dio Hercegovine s one strane Neretve južno od Mostara. Povijesna istina je da je to tada znao i Haris Silajdžić koji je o tome svjedočio pred cijelim svijetom u UN-u, u New Yorku (možda ga danas pamćenje izdaje, ili ako nije, izgleda da ni on nije Bakiru rekao istinu o predmetnim događajima).

Je li možda revizija povijesti predočiti Bakiru tadašnje (ispričavam se zbog jezika, ali sam držao da je važno da bude u originalu) Saopštenje građanima Mostara člana Kriznog štaba SO Mostara dr. Ismeta Hadžiosmanovića:

„Mi se moramo suočiti sa istinom da smo napadnuti, da napadači čini sve da uniÅ¡ti ovaj grad, da uniÅ¡ti naÅ¡e zajedniÅ¡tvo, da učini od grada avetinjski grad. I u takvim okolnostima bilo je neminovno donijeti takvu Odluku. Sa političkog aspekta ona je u kontinuitetu svih doneÅ¡enih odluka ovih dana od strane PredsjedniÅ¡tva i Vlade BiH i ona je u pravnom smislu osnovna potpora koja se koristi upravo iz tih dokumenata. … Å¡to se tiče vojnog aspekta ona ima svoje utemeljenje u jednoj neminovnoj činjenici da je hrvatski narod bio svjestan da će jednoga dana morati da doÄ‘e do ovoga do čega se doÅ¡lo. Muslimani i većina graÄ‘ana Mostara nisu uopÅ¡te imali predodžbu da će ova sudbina zadesiti naÅ¡ grad. To je istina, ona je bolna, ona je teÅ¡ka, ona razara duÅ¡u svakog čestitog naÅ¡eg graÄ‘anina i razlog je toga Å¡to su mnogi Mostarci upravo bježeći od suoćenja sa istinom napustili ovaj grad.“

I ne zna Izetbegović mladi, valjda mu babo nije rekao, da BiH nije branio i obranio samo HVO, nego i HV jer je valjda umislio da se deblokada Bihaća dogodila sama od sebe i da je samo zahvaljujući V. korpusu izbjegnut genocid poput onoga u Srebrenici. I ne zna on da su Hrvatske snage (HVO i HV skupa) u završnim vojnim operacijama slamali snagu srpske vojne sile u Grahovu, Glamoču, Drvaru, oslobađali Jajce i slomili Mrkonjić i stigli do Bočca gdje je netko (možda Bakir) na zahtjev Holbrooka isključivao i uključivao struju kako bi uvjerio Miloševića da prihvati kraj rata i pregovore u Daytonu.

Ništa od toga Bakir ne zna, ali zna da ne će proći nova federalizacija osobito ona bazirana na etničkom principu (ni treći entitet u kojem bi Hrvati, zamislite htjeli, sve općine s hrvatskom većinom; otkud im samo takva ideja). On nam hoće ili ne će dati ovo ili ono od televizije na hrvatskom jeziku do izbornog zakona jer u zemlji ravnopravnih naroda i ljudi neki imaju moć da daju i ne daju a nekima je namijenjeno strpljenje. Zaboravlja Bakir, barem kad je izborni zakon u pitanju koji je omogućio takav odnos da on nije posljedica ni Washingtona ni Daytona nego odluka misije OESS-a i Ureda Visokog Predstavnika (iz 2000.) kojima su promijenili ne samo izborni zakon nego i ustav Federacije BiH pa čak i parlamentarnu proceduru o načinu glasovanja u Domu naroda federalnog parlamenta. Nije on krivac što nam daje i ne daje nego sukrivac, a krivci se smiju iza zavjese jer i hrvatska politika o njima još uvijek mudro šuti (i ona u Hrvatskoj i  ova u BiH). Tko je pokvario može i popraviti. A Bakiru bi ipak dobro bilo, ako ništa drugo, da se malo informira.

Usput, iako na kraju, kazna za nogometni klub iz Širokog Brijega je u skladu s osjećajem moći kojega Bakir (pa onda i druge institucije u sklad s tim) osjeća prema svojim podanicima (da ne kažem Hrvatima). I da. Široki je unatoč lošoj igri u drugoj utakmici osvojio kup. Zrinjski će, ako Bog da, opet biti prvak (iako to u ovakvoj ligi i nije neka čast). Ako i ne bude to ne znači da će ga Hrvati u Mostaru manje voljeti. A ljubav je uvijek iznad mržnje i jala.