ČUDO NA KRIŽEVCU ‘Vidjela sam mnoštvo anđela, sjela sam i plakala!’

‘Nikome to nisam govorila jer sam znala da mi nitko neće povjerovati’, kaže Rose

Portal Mystic Post podjelio je s javnosti čudesnu priču žene pod imenom Rose koja je za ovaj portal odlučila svjedočiti nakon što je pročitala svjedočanstvo ateističkog novinara časopisa Rolling Stone koji je proživio iskustvo slično njenom.

Rose ja za Mystik Post rekla:

I ja sam imala duhovno iskustvo dok sam se penjala na brdo Križevac. Moj muž i dvoje djece nisu imali nikakvih problema s penjanjem, a ja sam se morala zaustaviti svakih deset minuta da bih odmarala deset minuta. Htjela sam odustati ali sam ipak izdržala. Tijekom moje borbe, skupina od oko 10 starijih Nijemaca prolazila je pokraj mene pjevajući lijepo na njemačkom.  Mislila sam o tome da mi treba puno, puno više do križa nego bilo kome drugome i prije nego sam došla do njega ponovno sam čula tu njemačku grupu ljudi kako pjeva i nisam mogla vjerovati da su oni već na putu natrag. No, kad sam podigla pogled, iznad mene nisu bili oni nego mnoštvo anđela. Sjela sam i plakala. Bilo je to vrlo posebno iskustvo o kojemu nikome nisam govorila, kaže Rose koju je za svjedočanstvo inspiriralo svjedočanstvo poznatog novinara i pisca koji je također mistično iskustvo doživio penjući se na brdo Križevac.

Ako niste, pročitajte njegovo iskustvo!

Pisac, Randall Sullivan bivši je ateist te novinar popularnog časopisa Rolling Stone u kojem je radio više od 20 godina. Također, autor je nekoliko knjiga između ostalog i knjige pod nazivom: Međugorje – detektiv čudesa, koja je nastala tako da je ovaj novinar išao u Međugorje  s ciljem da ga ismije, i uvjeri se da ne postoje čuda. Međutim, kako se Bog  i inače smije našim planovima, tako se i ovaj pomalo izjalovio.  Ispalo je da je nakon puta u Međugorje ovaj novinar povjerovao u čuda ali i u Gospu te Katoličku crkvu i promijenio svoj život. On danas nije ateist, već uvjereni kršćanin, i to zato što je u Međugorju doživio mistično iskustvo.

Dogodilo se to za vrijeme uspona na brdo Križevac, nakon razgovora s vidjelicom Mirjanom. Kako svjedoči, razgovor je zbog njegove oholosti i bahatosti završio tako da ga je vidjelica doslovce izbacila iz kuće.

‘Bio sam zbunjen i imao slobodnog vremena i što ću, nego popeti se na Križevac. Bio je to nenormalno vruć dan. Nitko nije bio dovoljno lud da se tog popodneva penje na planinu pa sam išao sam,’ priča Sullivan koji je odmah na početku uspona svjedočio nečemu što ga je ostavilo bez daha.

‘Nebo je bilo bez i jednog oblaka, kao što sam već spomenuo, običan vrući dan. No, u jednom trenutku svjedočio sam najintenzivnijem nevremenu ikada u mom životu, ali bez mraka. Bila je to jedna vrsta svjetlosne oluje. Svijetlo je bilo  toliko veliko, toliko nadnaravno i što je najbolje od svega toliko blizu meni da sam osjećao njegovu toplinu. Osjetio sam kao da je ta oluja samo radi mene. Bio je to trenutak kad sam prvi put u životu pomislio: Ok, možda je vrijeme da pomislim da Bog postoji – toliko me ta svijetlost prožela! Pomislio sam, dobro, ako Bog postoji moram stići do vrha bez obzira na oluju, to je moj put, te nastavio hodati.

Malo dalje, iako potpuno siguran da nikoga nije bilo na tom brdu odjednom sam čuo prekrasnu pjesmu na francuskom. Tada sam naišao na skupinu časnih sestara koje su klečale u blatu i pjevale kao anđeli dok je oluja kidala sve oko nas ali ne i nas – mi smo bili nedodirljivi. Gledajući njih kako kleče srce mi se napunilo radošću te sam i sam pao na koljena osjetivši snažnu potrebu za molitvom, prvi put u životu. Moram li vam reći da je već ta situacija di ja klečim i molim se Bogu kojeg sam ismijavao do prije samo sat vremena, bila čudo koje mi je promijenilo život. No, čudo tek dolazi.

Nakon molitve, nastavio sam s časnim sestrama prema vrhu, zaustavljajući se s njima na svakoj stanici križnog puta – moleći, sve dok nismo stigli do vrha. Tamo sam ugledao mladu ženu za koju nisam bio siguran postoji li, koliko je bila lijepa. Ona me tješila, prebacila je svoj plašt preko mojih ramena i stavila mi šešir na glavu. Imala je posebnu milost, kad sam je pogledao preplavio me nevjerojatan osjećaj mira. Počeo sam se smijati, ludo – od radosti. Zatvorio sam oči i u mislima analizirao sve što se sada dogodilo – svjetlosna oluja, pjesma anđela, redovnice, moja prva molitva, klečanje u blatu, mlada žena… bio sam tako radostan.

A onda sam otvorio oči. I shvatio da sam sam. Naime, na brdu nije bilo ni oluje, ni redovnica ni mlade žene. Shvatio sam da se dogodilo nešto nevjerojatno. Ja sam bio sam, a sve ovo bila je – vizija. Tresao sam se kad sam shvatio što mi se dogodilo. Nisam mogao vjerovati da ih nema. Počeo sam trčati nizbrdo u potrazi za redovnicama, mislio sam da su možda otišle ali nije ih bilo nigdje, nikoga. Trčao sam sve do grada i sve pitao za skupinu francuskih redovnica, ušao u svaki hotel potpuno izbezumljen. Ali ne, tog dana nitko nije znao ništa o redovnicama.

Tada sam opet kleknuo i prihvatio da je sve što sam doživio bilo mistično iskustvo samo za mene i od Boga koji me na ovaj čudesan način uvjerio da postoji, ne samo on već i čudesa koja mijenjaju ljudska srca. Čudesa koja sam došao u Međugorje opovrgnuti.  Shvatio sam koliko je Bog velik kad je sve to pripremio poradi mene malog ateiste koji je došao u Međugorje potvrditi da čuda ne postoje. On je promijenio moj život iz temelja!