8. lipnja 1993. – Najveći zločin nad Hrvatima u Bosni i Hercegovini

Najveći zločin nad Hrvatima u Bosni i Hercegovini je počinjen 8. lipnja 1993. u Travniku kada su muslimanske postrojbe ubile 112 hrvatskih civila i zarobljenika, a među njima i veliki broj žena i djece. Ovo je jedan od najtragičnijih događaja u hrvatskoj povijesti. Tog dana 1993. godine u ranim jutarnjim satima počeo je masovni napad tkz. Armije RBiH iz više pravaca na istočni i sjeveroistočni dio općine Travnik.

Napad je bio usmjeren na ona mjesta koja su bila naseljena Hrvatima. Do tog dana Hrvati su od 4. lipnja već protjerani sa zapadnog dijela općine i to sa čitavog prostora od samog grada Travnika do Turbeta s obje strane rijeke Lašve. Tog 8. lipnja bio je dan kada su se pored protjerivanja dogodili i najteži zločini prema civilnom stanovništvu i zarobljenicima. Samo od 4. do 8. lipnja 1993. sa svojih ognjišta u Travniku je pred napadima MOS-a (tkz. Armije RBiH) protjerano oko 20 tisuća Hrvata. Najmlađa žrtva džihadista bila je Vedrana Perčinlić (5), djevojčica hrvatske nacionalnosti ubijena u svojoj kući a najstariji je bio Šimun Ćuturić, rođen 1903. godine u selu Grahovčići, općina Travnik, starac koji se jedva kretao. Njega su džihadisti tog lipnja 1993. zarobili i silom odveli u selo Ovnak. Tamo su ga tukli, zlostavljali pa ubili tako da su ga objesili na “banderu”.

Muslimani su tog 8. lipnja 1993. strijeljali, masakrirali i spaljivali žive hrvatske civile, žene, djecu, stare i nepokretne ali i zarobljenike.

Prošle godine, Hrvati u Bosni i Hercegovini su povodom obljetnice pokolja u Travniku iznijeli ideju da se 8. lipanj kada je stradalo najviše Hrvata proglasi tjednom sjećanja na sve ubijene Hrvate i danom žalosti u Bosni i Hercegovini. Hrvati imaju pravo na to budući da su jedan od tri konstitutivna naroda. Ako Bošnjaci mogu proglasiti 11. srpanj danom žalosti u čitavoj BiH, mogu i Hrvati proglasiti svoj dan. Jer Hrvati su konstitutivan narod a Bosna je multietnička zemlja gdje sva tri naroda imaju jednaka prava. Bar tako govore lideri bošnjačkog naroda.

Nakon Viteza gdje su ubijena 653 Hrvata, slijedi Travnik gdje su od 1993. do 1994. snage MOS-a ubile 555 građana hrvatske nacionalnosti. Nakon rata u Travniku je ubijeno osmero hrvatskih povratnika.

Zločini nad Hrvatima imaju mnoge elemente genocida. Iako su ovdje počinjeni neki od najmonstruoznijih zločina tijekom rata u Bosni i Hercegovini, ovi pokolji nikada nisu bili dovoljno medijski propraćeni. O tome se malo pisalo i govorilo. Počinjeni su zločini u selima Miletići, Ćukle, Ovnak, Gučoj Gori i Maljinama gdje je strijeljena gdje je strijeljano do više desetaka obitelji od kojih se za posmrtnim ostatcima 22 žrtve i danas traga. Za ritualna ubojstva u kampu Orašac i selu Miletići oslobođen je pred Haaškim tribunalom, Enver Hadžihasanović, zapovjendik 3. korpusa, a za mudžahedinsko strijeljanje na Bikošima, oslobođen je Rasim Delić, načelnik Glavnog stožera tzv. Armije BiH.

Razdoblje 1992. godine obilježeno je nizom incidenata između pripadnika HVO-a i tzv. Armije BiH, kako u Travniku, tako i u Središnjoj Bosni. Već u veljači 1992. godine, u selu Mehurić, koje će kasnije postati sjedište odreda El-mudžahid, Sefer Halilović, načelnik Glavnog stožera tzv. Armije BiH odredio je karakter rata koji se tek treba voditi protiv Hrvata. Na vojnom savjetovanju u Mehuriću u veljači ’92. godine osnovana je Patriotska liga, kao vojno krilo SDA, sa sastanka je poručeno kako će „80 hiljada vojnika spriječiti nasilnu uspostavu HZHB“ i „pružiti otpor agresiji i zaštiti sve narode , posebno bošnjački narod“. Vojno savjetovanje u Mehuriću ’92. godine ubrzo je ponijelo i epitet „historijskog“.

Osim „historijskog“ savjetovanja u Mehuriću, u Travniku su odigrao još jedan događaj, također, po mnogo čemu „historijski“.

Prvi strani ratnici, islamski dobrovoljci, odnosno, mudžahedini, postrojili su se 5. listopada ’92. ispred travničke Medrese, a riječi dobrodošlice uputio je tadašnji travnički muftija Nusret ef. Abdibegović. Muslimanski mediji tada su slavodobitno objavili riječi jednog od dobrovoljaca kako je „pravi džihad počeo kada su se oni u Travniku postrojili“.

Ipak, ubojstvo Ivice Stojaka, prvog zapovjednika Travničke brigade HVO-a, 22. listopada 1992. godine, smatra se prijelomnim trenutkom napada tzv. Armije BiH na Hrvate i HVO u Travniku. Stojak je ubijen iz zasjede, ispred objekta Medrese, a Zvonko Gašo, načelnik stožera HVO-a Travnik, teško ranjen.

Prije opće lipanjske ofenzive na sve crte HVO-a, tzv. Armija BiH uglavnom se bavila likvidacijom pripadnika HVO-a zarobljenih na punktovima u Lašvanskoj dolini, poput ubojstava iz zasjede Ive Jurića i Zorana Matoševića, uhićenjem hrvatskih civila i odvođenjem u logor Tvrđava u samoj gradskoj zoni.

Hrvatska dokumentacija bilježi i slučaj zapaljenih zastava hrvatskog naroda po Travniku, postavljene 15. 4. 1993. povodom blagdana Uskrsa.

Prvi masovni pokolj tzv. Armije BiH nad Hrvatima u Travniku bio je u selu Miletići, udaljenom nekoliko kilometara od Mehurića, sjedišta odreda El-mudžahid i 7. muslimanske brigade, ili kako se sami vole nazivati, „Allahove vojske“.

Pokolj u Miletićima bio je 24. travnja 1993. godine kada su mudžahedini i pripadnici 306. brigade tzv. Armije BiH ubili petoro Hrvata od kojih je četvoro bilo civila. Mještani Miletića su tijekom napada pobjegli u kuću Stipe Pavlovića koji je ubio jednog napadača – pripadnika tzv. Armije BiH, a nakon toga i sam stradao od mudžahedina.

Gotovo 60 civila iz Miletića izvedeno je pred mudžahedine i vojnike tzv. Armije BiH a iz te skupine izveli su Pavloviće – Franu, Tihomira i Vladu i Antu Petrovića. Natjerali su Franjo Pavlovića, Tihomira Pavlovića, Vladu Pavlovića i Antu Petrovića da kleknu. “Trebalo ih je biti pet”, rekao je jedan od vojnika, na što je drugi vojnik tzv. Armije BiH sugerirao da su “Stipu Pavlovića već ranije ubili”. Kolona zarobljenih hrvatskih civila vezanih je ruku i oborenih glava krenula prema Mehuriću okružena mudžahedinskim vojnicima.

U iskazu jednog od preživjelih svjedoka stoji, između ostalog, i kako je vodio razgovor na francuskom jeziku s izvjesnim Arapinom kojeg su zvali “Ramadan” te da mu je on rekao kako je Alija Izetbegović bio u selu Bukovica, inače od Miletića udaljenom 8 kilometara i tražio da se taj prostor zauzme.

Prema iskazima svjedoka pred Haaškim tribunalom u predmetu “Hadžihasnović – Kubura”, vezanih ruku, oborenih glava, Hrvati iz Miletića istjerani su uz pratnju mudžahedina naoružanih automatskim puškama. Po dolasku u Mehurić, žene i djeca zarobljeni su u kuću Save Savića, a muškarci u jednu od staja.

O načinu likvidacije Hrvata u Miletići najbolje govori stanje tijela pronađenog Frane Palovića – polegnuto na stomak s glavom stavljenom u veću posudu. Uz velike količine krvi koja se nalazila u posudi u njoj se nalazila i metalna posuda (kutlača) za koju se pretpostavlja da je služila za ispijanje krvi.

Agresija tzv. Armije BiH na Travnik počela je u večer 3. lipnja ’93. napadom na sela Dolac na Lašvi, Slimena i Polje koja Travnik povezuju s Novim Travnikom. U napadu je tada poginulo 7 civila, 15 teško ozlijeđeno, a stanovništvo, uglavnom, protjerano.

U napadu, pojačani odredom El-mudžahid, zauzeli su Ovnak, Brajkoviće, Grahovčiće, Radonjiće, Guču Goru i pokušali ovladati prometnicom Han Bila – Nova Bila odakle bi mogli početi napade na Vitez.

Gotovo 8 tisuća Hrvata sa šireg prostora Ovnaka bježalo je pred muslimansko-mudžahedinskim nožem u Novu Bilu.

U napadu tzv. Armije BiH na Guču Goru ubijeno je 7 civila u dvorištu samog samostana.

Hrvati iz sela Maljine u koloni su protjerani do logora na Mehuriću, a dio iz kolone izveden i odveden na Bikoše gdje su pripadnici 7. muslimanske i mudžahedini strijeljali, prema navodima Haaškog suda, najmanje 24 osobe. Najmlađa žrtva mudžahedinskog pokolja u Bikošama bio je sedamnaestogodišnjak, Tihomir Peša.

Prema hrvatskoj (nepotpunoj) dokumentaciji najveći broj civila stradao je u hrvatskim selima u dolini rijeke Bile. U selu Ćukle 8.6. ’93., ubiijeno je 19 civila, mahom staraca. U Docu na Lašvi ubijeni su civili (11): Anica Bešlić, Tomo Bilačić, Milka Blažević, Ivo Marjanović, Josip Medić, Juro Herceg, koga su u njegovoj kući u selu Vilenica zaklali pripadnici tzv. A RBiH, zatim Viktor Svalina, Finka Bojanović, Finka Pendeš i Čedo Prošić i jedna nepoznata osoba.

U selu Postinje ubijeni su Mara Balta, Tomo Pušelja, Dragan Jučević, u Podovima Ivo Barać, u Grahovčićima Stipo Čuturić, Ana Čuturić, Markan Barbić, potom u selu Dolac – Bila ubijen su Jadranko Kurt, Franjo Brkić, u Brajkovićima Luca Barbarić, Stjepan Bobaš, Marko Josipović, Alfonso Matković, Peto Matković, Ante Klarić, Marijan Barić. Ana Čuturić i Luca Barbarić bile su starice, spaljene u vlastitim obiteljskim kućama. Alfons Matković invalid bez obje noge, star 70 godina. Škuco Matković je u Ćuklama ubijen ritualnim odscijecanjem glave, a Šimun Čuturić, rođen 1903., stradao je vješanjem od strane tzv. Armije BiH.

U zatvoru u sklopu kampa na Orašcu bili su zarobljeni i katolički svećenici i časne sestre. Jedna od njih je i Ljubica Šekerija, koju su mudžahedini ranije oteli iz crkve sv. Ivana Krstitelja u Travniku.

SARAFINA LAUŠ IZGUBILA TRI SINA I SUPRUGA

Muslimanske postrojbe su Sarafini 8. lipnja 1993. ubile supruga Ivu (1939.) i sinove Fabijana (1961.), Miroslava (1970.) i Dragana (1959.). Suprug Ivo ubijen je u svom selu Čukle, a, kako kaže Sarafina, nije htio bježati, povući se. Neposredno prije pogibije rekao je: “Pa premda i poginuo, neću bježati iz svoje kuće. Nikomu ništa nisam učinio, pa zašto bih onda bježao”. Isti dan, 8. lipnja, zarobljen je ubijen i Sarafinin sin Fabijan. “Nas desetak susjeda, žena i djece, te moji sinovi Miroslav i Dragan, zarobljeni smo i na vrh sela ‘strpani’ u neke privatne garaže. Sve što smo sa sobom nosili, vrijednosti i dokumente, oteli su nam, vrijeđali nas, maltretirali, prijetili nam strijeljanjem, a sve su to bili domaći muslimani, sve smo ih osobno poznavali ili bar iz viđenja. A na čelu te skupine ‘kolo’ su vodili Avdo Delić, voditelj Civilne zaštite, tako se govorilo, Omer Luković i sin mu Jasmin”

Sinove Dragu i Miroslava odvojili su od nas, odveli ih, tukli ih, oteli im satove, vjenčano prstenje, pa ih ponovo vratili u garažu, a 10. lipnja, na ‘dobronamjernu’ preporuku Safeta Delića iz sela Stranjani u općini Zenica, Drago je pokušao pobjeći. A oni su, očigledno spremni, to čekali i u pokušaju bijega ga ubili. Iz garaže smo čuli još pucnjeva iako tada nije bilo nikakvih borbi, a iz garaže je odveden, nešto kasnije, i moj sin Miroslav te nedaleko od mjesta Dragina ubojstva i on je ubijen. Ubili su ih poznanici, naši susjedi muslimani s kojima nikada nikakvih problema ni razmirica nismo imali. A ništa, baš ništa ružnoga moja djeca i moj Ivo nisu učinili, osim što su bili Hrvati, katolici. Znali su oni prije rata govoriti kako su naša djeca dobra, vrijedna, dobro odgojena… Pa zašto ih onda ubiše, Bože moj dragi”, kao da odgovore traži Sarafina.

Prema HVO-ovoj ratnoj dokumentaciji, ali i iskazima svjedoka, u kampu na Orašcu, zarobljene su Hrvate natjerali da ljube odrubljenu glavu Dragoljuba Popovića, a najmlađeg zarobljenika, Dalibora Adžaipa, tjerali na izvršavanje islamskih obreda.

Pored kampa na Orašcu, tzv. Armija BiH i mudžahedini formirali su logor i u Mehuriću u kojem je bilo zarobljeno nekoliko stotina Hrvata susjednih sela u dolini Bile. Hrvati su neko vrijeme bili zarobljeni i u crkvi franjevačkog samostana u Gučoj Gori gdje je ubijeno 7 civila.

Na prostoru općine Travnik ukupno su bila formirana 22 logora kroz koja su prošli 1.773 hrvatska vojnika i civila. Neki od najzloglasnijih su zgrada Osnovne škole na Mehuriću (298 civila), Tvrđava (384), kuća hodže na Slimenima (150).

Prema knjizi Raspeta crkva u BiH, objavljenoj u nakladi Vrhbosanske nadbiskupije, na prostoru travničke općine je devastirano je ukupno 15 crkava i kapela i sva pripadajuća groblja i nadgrobni spomenici.

Pokolj u Travniku 8. lipnja 1993. je najmasovniji zločin nad Hrvatima u Bosni i Hercegovini gdje je u jednom danu ubijeno 112 Hrvata. Drugi najmasovniji pokolj bio je 19. srpnja 1993. kada su muslimanske snage ubile 109 Hrvata u Bugojnu (među ubijenima bilo je i oko 70 civila). Treći najmasovniji zločin nad hrvatskim narodom je 22. prosinac 1993. kada su muslimanske postrojbe počinile pokolj u Križančevom Selu kod Viteza i masakrirale 74 civila i zarobljenika hrvatske nacionalnosti. Njihova masakrirana tijela, nakon upornog posredovanja UNPROFOR-a, Europskih promatrača i MCK, nakon 39 dana predana su obiteljima.

Četvrti najmasovniji pokolj je bio u selu Briševo kod Prijedora 25. srpnja 1992. kada srpske snage JNA i VRS ubile 54 Hrvata (do kraja 1995. stradalo je 64 mještana Briševa).

Moja Herceg Bosna