Marica Majdandžić “SUZE LJUBAVI RODITELJSKE “

 

Marko je bio  vrijedni mladic i domaćin.Oženio je  Janju  …mlad …a i ona mlada..lijepa.Izrodiše se djeca.. petoro zlatnih . Tri sina i dvije kceri.

Dobra i vrijedna obitelj.Radili su koliko su morali u ona,  za mnoge teska  vremena. Mnogo i teško . ..ali pošteno. Jedno po jedno dijete su upisivali u skole.. fakultete. Krila im dadose i ptici odletise. ..jedno za drugim. Ostade prazna kuća….Marko i Janja sami u njoj. Djeca daleko ..a posla  puno. A oni navikli da su stale pune.. njive zasijane..valja i djeci sta poslati. Svojim ispucalim rukama su plaćali skupe studenske sobice po gradovima .. prve temelje kuća svojoj djeci uz veselje postavljali.. dizali im krovove…udavali…ženili sinove.

Bogu se klanjali i zahvaljivali na  sretnoj obitelji i uspjesnoj djeci.. Svoje obitelji stvorise i  djeca ..daleko od Marka i Janje.  Posjete se prorijedise.. znaju Marko i Janja da je to  sve normalno…imaju djeca svoje zivote i svoje brige  . Molili su se zajedno za njih ..i cekali  ih o svecima  i praznicima ..ali posjete su se u zadnji cas otkazivale i nove obecavale . Ostadoše  Marko i Janja sami  u selu  ..sa svojim poslovima i sve tuznijim danima . Slali su svojoj deci sira i kajmaka..cvaraka i prsuta.  Autobusima  ili po rodjacima …Janja je  neumorno plela  vunene carape svima..znala je da se to ne  moze kupiti… Nekad bi joj suze natopile pletivo  ..od zelje da ih sve vidi..da joj dodju.. da ih ne zaborave. Krila je suze od Marka .. ne razumije on to…majka voli i kad place.. E da se bar jave.. da  su dobro.. da im ništa ne treba.. Sve manje vijesti od njih ..a sve vise molitve   i skrvenih suza. Marko bi   dugo sjedio ispred kuce i gledao u daljinu….satima ni rijeci nije progovarao.. Niko od njihovih petoro djece nije osjetio tugu i bol  majke i oca..A  i kako bi .Imaju sigurno svojih  briga ,boje se Marko i Janja jos uvijek za njih. Nadaju se ljetu i odmoru. I  unucima ..veselju didovom i bakinom..

Ali posao i obaveze  im nedaju…termini..susreti sa prijateljima  ..rodjendani..odmori  u stranim zemljama.. valja sve stici..i svakome…nije lako njihovoj djeci…ali razumiju to sve Marko i Janja …Da su im djeca  prezaposlena i da oni njih nisu zaboravili..i nece..

Znaju Marko i Janja  da tako mora biti .. ali im  svejedno  nedostaju..  Razumiju ih otac  i majka..mora se raditi..odmori su im  kratki…pa moraju oni svoju djecu razumjeti…Ko ce ako nece oni .Ali zelja da ih vide je velika…i unucad svoju..Molitva za njih  sve jaca. A suza sve vise…

Janja  je zaspala jednog septembarskoj jutra sa pletivom u rukama .Plela je  najmladjoj unukici carapice..unukici koju nikad nije vidjela..kao ni njena dva brata .Srce joj je puklo. Dusa je zaspala  tamo gdje   je pet dusa ozivjela sa svojim Markom .

 I on ostade sam…razidjose se svi ..mora se ..obaveze

. Gledao je zidove..prizivao uspomene,Janjin miris kruha i njenu pricu uz pletenje. Sjedio bi dugo ispred kuce i gledao u daljine…. Gledao u nebo…Slike su promicale…Muk mu se uvukao u srce i dušu.

Bolesti ga napadose..ne moze vise sam. Djeca ga prihvatise ..dusa mu malo ozivi. Sa svojima je.. Ali pocese da ga sele, od jednog do drugog. Mjesec ovdje.. dva tamo ..Od sinova  do kceri…svima je morao i svima je smetao. Svađale su se njegove snahe sa njegovim sinovima zbog njega…Kod kcerki isto nije moglo…Slomili su ga na zivo..onako bolesnog.

Lomili su mu dusu ..onu njegovu..  veliku  ..onu koja im je zivot dala. Sve radosti pretvorise se u traume..rijeci su se zabadale u srce..Samo je u ocima unucadi vidio suze …a svoje je krio da ih ne zalosti jos vise .

A jedno jutro opet pakovanje .. ide Marko dalje na cuvanje…kod sina i snahe…   oni su valjda na redu..Takav je dogovor .

 Unuka Mara mu sjela u krilo..stegla ga jako i pocela da place..”Nemoj dida ici”…plakalo je dijete..za cije osjecaje .. kao ni za didove ..niko vise nije mario.

Milovao joj je kosu i kvasio svojim suzama ..Rijeci nije mogao izustiti..suze mu nisu dale.

 “Doci ces dida brzo”..vikalo je i plakalo to drago dijete..”reci mama didu da ce nam brzo doci..molim te reci mu”.Njen plac se pretvorio u vrisak ..Mama je  samo cutala i gledala u stranu..

“Nećemo se  Maro  moja  više vidjeti. Budi didu svom   dobra…i ne zaboravi me”..  Zadnje sto je rekao svom rodu..svojoj krvi.

Znao je da se blizi  njegovo vrijeme ..vrijeme za odlazak u onaj  bolji  svijet…tamo gdje njegova Janja ceka na njega. Nije se plasio..  ni zalostio zbog sebe …samo su ga Marine suze zalostile…

Odveli su ga u starački dom…Umro je sam..bolestan.. ostavljen.Srce nije izdržalo…Prepuklo je jedne noći…u nekoj maloj .bezdusnoj sobi.. Bez ikog svog ..bez djece.  Bez upaljene svijece .  Zadnje riječi Marko je rekao sestri, koja mu je drzala ruku : „ Neka su mi samo djeca dobro….Neka moja Mara  vise ne place. Neka ih dragi Bog cuva ” Držao je ruku sestre…dok je ispuštao dušu. .i odlazio zauvijek  u svoj mir.

Drzao je ruku sestre ..kojoj ni ime nije znao…a u toj ruci bijase deset ruku ..i u srcu jos mnoga srca..njemu i njegovoj Janji najdrazih..do zadnjeg daha ..

Da li ce nam  Bog biti milostiv zbog onih koji nam  dusu i zivot dadose