Trebinje – perspektivni bh. grad bez posla i povratnika

Sunce, mediteranska klima, voda i idealan geografski položaj – prvo je Å¡to kažu Trebinjci kada ih neko pita za njihov grad, najjužniji u Bosni i Hercegovini i udaljen svega 28 kilometara od Dubrovnika te 40 kilometara od Herceg Novog.

Piše: Vedrana Maglajlija

Kako bi ukratko opisali Trebinje, rado će ispričati, kažu istinitu, priču kada je jedan Nijemac pitao Trebinjca odakle je.

“Da li si iz Ivanice? – Nisam. Da li si iz Dubrovnika? – Nisam. Pa odakle si? – Iz Trebinja. E, Trebinje je Bog za sebe stvorio, na to će Nijemac.”

Ipak, idiličnu sliku ovog ureÄ‘enog grada s neÅ¡to viÅ¡e od 30.000 stanovnika naruÅ¡ava stvarnost – loÅ¡a ekonomska situacija, nezaposlenost, zamrlost grada tokom zime, odlazak većine mladih trbuhom za kruhom te slab povratak stanovnika BoÅ¡njaka.

Najveći potencijal Trebinja, hidroelektrane na rijeci TrebiÅ¡njici, zbog kojih bi grad trebao biti “ureÄ‘en kao Å vajcarska”, kako naglaÅ¡avaju stanovnici, ne donosi onoliko blagodeti koliko za to ima potencijala, jer, kažu, “većinu finansijskog kolača uzimaju vlasti u Banjoj Luci”.

“GodiÅ¡nje od Hidroelektrana na TrebiÅ¡njci, po osnovu zakona o potopljenom zemljiÅ¡tu u [bh. entitetu] Republici Srpskoj, dobijemo oko 2,5 miliona konvertabilnih maraka [1,25 miliona eura], od ukupnog prihoda koji iznosi oko 65 miliona KM [32,5 miliona eura]. To je minoran iznos. Neka opÅ¡tina u [entitetu] Federaciji Bosne i Hercegovine dobije pet miliona KM [2,5 miliona eura] za istu količinu proizvedene energije”, objaÅ¡njava gradonačelnik Trebinja Slavko Vučurević.

Međutim, veći problem je 5.000 nezaposlenih ljudi, a od čega ih je polovina ostala bez radnog mjesta kroz loše privatizacije i stečajeve. Nekadašnji poznati metalski gigant u bivšoj Jugoslaviji, Industrija alata Trebinje, izgubio je svoj stari sjaj, dok je tekstilno preduzeće Novoteks, koje je zapošljavalo 1.500 ljudi, u stečaju.

Dubrovčani u šopingu

“Industrija alata je privatizovana, sada je vlasnik Swisslion Takova. Od nekadaÅ¡nje firme sa viÅ¡e od 4.200 zaposlenih, danas imamo oko 600 ljudi zaposlenih u metalnom kompleksu, a veći dio tog proizvodnog kompleksa pretvoren je u konditorsku industriju i tamo radi oko 350 radnika”, kaže Vučurević.

Radnicima u metalnom dijelu nisu pokriveni doprinos za radni staž, a Vučurević je mišljenja da je krajnja sudbina tog kompleksa gašnje, dok, kaže, konditorska industrija postiže izvanredne rezultate.

Prosječna plata u Trebinju je oko 400 eura, međutim, on je najskuplji grad u Bosni i Hercegovini, ističe Nedeljka Ilijić iz udruženja Oaza, koje se, između ostalog, bavi i zaštitom potrošača.

“Jako puno ljudi ili ne radi nigdje, ili jedan član porodice radi, ali pitanje je da li ima tu prosječnu platu. Nju sigurno imaju zaposleni u javnim ustanovama i adminstraciji. MeÄ‘utim, u privatnom sektoru i nekim drugim proizvoÄ‘ačkim pogonima ne izaÄ‘e toliko”, tvrdi.

Dodaje da je mnogo kompanija uniÅ¡teno te veliki broj graÄ‘ana vodi male porodične biznise: “Ljudi podignu kredite, zaduže se i onda je to ‘čupanje’, iz kredita u kredit, da bi se zaradila neka mala plata.”

I upravo se najviÅ¡e malih radnji – butika, privatnih apoteka, frizerskih salona – može vidjeti oko centralnog trebinjskog Trga slobode.

Tu je smještana i mala zelena pijaca, ispod platana po kojima je Trebinje poznato. Prodavači svakog dana tu iznose svoje štandove s voćem i povrćem. Kažu da nešto zarade, najviše subotom, kada dolaze i Dubrovčani, kojima se više isplati tu kupovati zbog visokih cijena preko granice.

Ipak, zbog ratne prošlosti, politički odnosi s ovim hrvatskim gradom još nisu najbolji.

“Å to se tiče saradnje i odnosa sa Dubrovnikom, očito je da su graÄ‘ani, pa i privrednici, dosta odmakli u tome. Nažalost, normalni politički odnosi joÅ¡ se nisu desili, ali mi radimo na tome da se to uspostavi”, kaže gradonačelnik Vučurević.

‘Don Kihotski posao na povratku BoÅ¡njaka’

Ratna dešavanja dovela su i do toga da je većina Bošnjaka iz Trebinja pobjegla, uglavnom u skandinavske zemlje, a njihov povratak, po riječima Huseina ef. Hodžića, imama Medžlisa Islamske zajednice u Trebinju, nije se desio.

“Popis stanovniÅ¡tva iz 1991. godine kazuje da je ovdje bilo oko 20 posto BoÅ¡njaka, odnosno od 5.800 do 6.000 BoÅ¡njaka. Hrvata je bilo jedan-dva posto”, navodi Hodžić, roÄ‘en u Teočaku, mjestu na sjeveroistoku Bosne, koji je kao imam u Trebinje doÅ¡ao 2001. godine.

U ratu ih je protjerano oko 5.000, a kako kaže, samo jedan posto njih se vratilo u svoj grad nakon toga.

“Povratak mi je najmrža tema, poÅ¡teno da kažem. NeÅ¡to čega sam se nasluÅ¡ao za 14 godina, koliko sam ovdje. Radio sam Don Kihotski posao. Niko se nije tim Aneksom 7 [Dejtonskog mirovnog sporazuma] htio baviti, pogotovo oni političari koji su bili dužni.”

MeÄ‘utim, ističe da se povratak možda mogao i dogoditi da je “politička i bezbjedosna situacija iÅ¡la naruku kao Å¡to je sad”.

“Sada to viÅ¡e nije ona priča, nije viÅ¡e ona slika, to viÅ¡e nisu oni dogaÄ‘aji i napadi na BoÅ¡njake. Sada su bezbjednosne i svake druge prilike na jednom nivou, ali ne znam za koga su. Oni su se htjeli vratiti, ali ideologija nije dala, prethodne vlasti”, kaže Hodžić te pokazuje slike uniÅ¡tenih džamija, za čiju su obnovu, kaže, novac dali uglavnom sami Trebinjci.

Prepričava kako su mu komšije Božo i Miro, sada njegovi najbolji prijatelji, prišli kada je tek došao i pomogli mu da očisti ruševine džamija u poznatom trebinjskom Starom gradu.

“Sinoć sam sjedio kod Bože, jer sam bio odsutan dvadesetak dana iz Trebinja. On požurio da me vidi”, kroz smijeh govori Hodžić te dodaje da sada ima dobre odnose i sa Srpskom pravoslavnom crkvom.

“Treba odnose razvijati, alternative niko nema od nas, ko je kako proÅ¡ao u ratu – to je gotova priča. Jer, nije lažna angedota da je Đuro rekao Beći na pijaci jedne subote: ‘Bećo, kada se durgi put bude ratovalo, ja odoh, a ti ostani.’ To je stvarnost. I zaista bi se sada mnogi zamijenili s tim naÅ¡im izbjeglicama, koje dobro žive”, navodi te ističe da BoÅ¡njaci koji su otiÅ¡li nisu rasprodali svoju imovinu, nego čak kupuju nove stanove u Trebinju.

Koreanci i Japanci – turisti u Trebinju

Gradonačenik Vučurević kaže da je sam pozvao sve Bošnjake i Hrvate da se vrate svojim domovima.

“MeÄ‘utim, oni su se dobro snaÅ¡li na Zapadu, prihvatili nove standarde života i, naravno, niko neće sada sa neke plate od 1.500 eura da se vrati u Trebinje, pa da čeka bilo kakav posao. Neće niko da doÄ‘e sa boljeg na gore.”

Zbog ovakve ekonomske situacije, i većina mladih Trebinjaca odlazi u druge gradove ili države na studije i uglavnom se nakon toga ne vraćaju.

“Osamdeset posto mladih je na studijama u nekim gradovima Bosne i Hercegovine ili Srbije. TakoÄ‘e, mnogo njih koji ostane nema posao. Većina želi da ode, zato Å¡to im je budućnost neizvjesna, a Trebinje se zimi pretvara u pravo primorsko mjesto, koje nema nikakvih ili jako malo sadržaja”, objaÅ¡njava Ilijić iz udruženja Oaza.

Međutim, optimizma ima kada je u pitanju turizam, za šta ovaj sunčani grad ima mnogo potencijala.

Vučurević objašnjava da ima mnogo dubrovačkih tour operatera koji na dnevnoj bazi dovode veliki broj turista u Trebinje, međutim, dodaje, da je politička situacija bolja, sigurno bi ih bilo daleko više.

“Ipak, ljeti bude dosta turista iz drugih zemalja, MaÄ‘ara, Rusa, čak Japanaca, Kineza i Koreanaca, i osjeti se da grad počinje da živi. Dakle, imamo najmanje deset puta viÅ¡e turista nego unazad četri ili pet godina”, ističe Ilijić.

Prema njenim riječima, Trebinje, osim turističkih, ima mnogo drugih potencijala, ali nema puno koristi od toga.

“Jedna moja koelgica doÅ¡la je da živi u Trebinju. Kada sam je pitala kako joj izgleda život u gradu, ona je rekla: ‘Trebinje je kao lijepa djevojka, a zla, sa njom je lijepo biti dva-tri dana, ali živjeti s njom je jako teÅ¡ko’. Upravo to oslikava situaciju u Trebinju”, zaključuje Ilijić.

Bankrot zbog propasti Bobar banke

Gradonačelnik Vučurević polovinom decembra je objavio da je grad bankrotirao – zbog propasti Bobar banke, u kojoj su tada blokirana sredstva u iznosu 2,5 miliona eura, oko petine gradskog budžeta.
“U tom trenutku to je apsolutno predstavljalo potpuni bankrot, jer Trebinje nije moglo da izvrÅ¡ava svoje obaveze gubitkom tih sredstava. Da smo jača opÅ¡tina to nismo mogli, ali evo, prohodali smo i mislim da ćemo sa planom budžeta za 2015. godinu ući u neki ritam da možemo da izvraÅ¡avamo sve svoje obaveze”, navodi Vučurević.
“Bobar banka je danas u likvidaciji. Trebinje je na svoje poÅ¡tenje, na poÅ¡ten odabir banaka, koji raspisujemo svake godine za promet sredstvima budžeta, odabralo ovu banku, zato Å¡to je imala najbolju ponudu.”
Dodaje da Agencija za bankarstvo RS-a, “kao nadležna za kontrolu rada banaka, nikada ni jednim gestom nije upozorila na neÅ¡to negativno da deÅ¡ava u toj banci”.

Najavljene investicije i radna mjesta

Gradonačelnik Trebinja kaže da postoje najave o novim investicijama i radnim mjestima u gradu.
“Konditorska industrija u ovoj godini će praviti dvije nove hale za 300 radnih mjesta. Lanac trgovina Bingo takoÄ‘e će graditi novi tržni centar”, navodi Vučurević.
Ističe da postoje najave o gradnji hotela, kao i o ekspanziji stanogradnje, koja je, kaže, evidentna posljednjih godina.
“Imamo i najavu jednog naÅ¡eg BoÅ¡njaka iz Londona za gradnju jednog kapaciteta za proizvodnju prozora od 20-tak radnih mjesta, izgradnju jedne nove vinarije i kapaciteta za preradu ljekovitog bilja. To je neÅ¡to Å¡to je izvjesno.”

Al Jazeera