Cipras – od najveće ugroze do spasitelja

Prije 200 godina, koncem veljače 1815. godine, francuski car Napoleon Bonaparte pobjegao je iz zatočeništva na otoku Elba i krenuo na put prema Parizu kako bi ponovo preuzeo vlast.

Promjene u slici o caru koje su se zbivale tijekom njegova puta ovjekovječile su, na sramotu novinarstva, pariške novine »Le Moniteur Universel«.

Autor: Tihomir Ponoš

Promjena odnosa spram Napoleona mogla se iščitavati iz naslova. Prvi je glasio »Ljudožder je napustio jazbinu«, slijedio je »Korzikanski ork iskrcao se u zaljevu Juan«, zatim »Čudovište je prenoćilo u Grenobleu«, a kako se Napoleon približavao Parizu, naslovi su postajali sve pomirljiviji. Kad je bio nadomak glavnoga grada, objavljeno je »Uzurpator je na 60 liga od glavnoga grada«, pa »Napoleon će sutra biti pred zidinama Pariza«, a nevjerojatna serija okončana je naslovom »Njegovo carsko veličanstvo ušlo je u zamak Tulleries«.

D onekle sličan put u tri godine prešli su Aleksis Cipras i njegova stranka Siriza. Prije tri godine, uoči i nakon parlamentarnih izbora u Grčkoj (prvo svibanjskih, a odmah potom i lipanjskih) Cipras je opisivan kao vrlo opasan čovjek. To da je opasan potvrdio je i izbornim uspjesima svoje stranke koja je i na prvim i na drugim izborima bila druga, pri čemu je u samo mjesec dana napredovala za 19 mjesta u parlamentu. Cipras je bio opasan jer je odbijao način rješavanja grčke dužničke krize, otvoreno se protivio »troiki«, nije mu bilo teško opsovati, prozvati grčke političke elite za izdaju, sudjelovati u pretvaranju Angele Merkel u grčkog arhineprijatelja, govoriti da će čim bude izabran voditi potpuno drugačiju politiku, od porezne do odnosa prema grčkom dugu i načinu njegova vraćanja.

Te 2012. europski je tisak o njemu pisao kao o »jedinoj grčkoj nadi ili opasnom populistu«, predstavljan je kao najopasniji čovjek Europe, »Der Spiegel« ga je uvrstio na drugo mjesto na listi deset najopasnijih ljudi u Europi. Usput rečeno, bio je jedini ljevičar na toj listi u društvu desničara poput Silvija Berlusconija, Viktora Orbana, Marine Le Pen, Geerta Wildersa. Još u jesen prošle godine guru njemačkih zelenih koji se voli dičiti svojim šezdesetosmaškim pedigreom Joschka Fischer o Ciprasu je govorio da bi mogao gurnuti i druge zemlje na opasan ljevičarski put, posebno na jugu Europe, a to bi moglo biti fatalno za Europsku uniju. U te tri godine i Cipras se promijenio, više ne govori kako će »troiku nabiti nogom u guzicu« već je mnogo pomirljiviji, staloženiji i sklon pregovorima.

U nedjelju je Cipras pobijedio, i čim je pobijedio, za solidan dio Europe, pa i naše medijske javnosti, posao je spasitelj, čak toliki da nema druge nego i drugdje, pa tako i u nas, tražiti našeg malog Ciprasa. Izvanblokovske stranke u Hrvatskoj uspoređuje se, a uspoređuju se i one same, sa Sirizom, raspravlja se o tome može li gradonačelnik manjega grada poput Bože Petrova biti hrvatski Cipras, nagovještava se kako je on početak ne samo pobjedonosnog, nego i željenog niza koji će u Španjolskoj nastaviti Pablo Iglesias.

Ponovno se u nas raspravlja o tome koliko ima prostora za treći put u političkoj areni, pri čemu se zaboravlja da Siriza, najkasnije od 2012. godine, nije bila treći put, nego prva oporba. Od najveće unutareuropske ugroze, Cipras je u tri godine postao čovjek koji simbolizira željenu promjenu političke i ekonomske paradigme u Europi, a sve je to postigao za sada bez ikakvog opipljivog rezultata, tek je ponešto ublažio retoriku (ne nužno i smisao izgovorenog) i od oporbenjaka postao vladajući.

Novi list