Scena
Iz Kuta Naše Kraljice Sanijele Matković “STRANCI,… BIJEG…….”
STRANCI
Ne poznamo se dovoljno da bi se zavoljeli.
Ne poznamo se toliko ni da bi se zaboravili.
Pa i sama nepoznatost, nepoznata nam je.
No, jedno znam…
lađari smo sna, što ga noćne kiše napuniše.
Ne znam koliko još nas nepoznatog čeka.
Jer, i ljubav sama, sebi nepoznata zna biti….
U nju ćemo se skriti, do 
Trčeći za nama
sjenke su
izgubile potpetice
Nedostajanje
škaklje moj razum
kajanje je urezalo
zube na srcu
Opustjele su košnice,
torovi,
pojate,
oči mi opustošene
od tvoje blizine
od čega pobjegosmo
jedva pronađeni?!? 
Pričaš mi priču izatkanu vjetrom
o svojim;
kraljevima i kraljicama,
velikanima i mučenicima,
o svojim herojima,
svojim svećenicima
težacima,
ženama…
ti pričaš
a ja te postojano slušam u šutnji.
Jer, tvoja je prošlost
popudbina moje sadašnjosti.
riznica blaga
bez koje u budućnost krenuti ne mogu.
U mom si koraku prisutna
koliko i u mome stihu.
Ti hercegova Zemljo,
kolijevko svjetlosti.
