1. svibnja 1995. operacija Bljesak – srpska vojska razbijena u 32 sata

01. svibnja 1995. godine počela je vojno-redarstvena akcija Hrvatske vojske i specijalne policije RH – Bljesak.

Cilj akcije bio je oslobađanje okupiranih područja zapadne Slavonije.

Operacija je počela 1. svibnja 1995. ujutro u 5:30 sati. Hrvatska vojska napala je središnji i južni dio snaga RSK. U akciji su sudjelovale 81. gardijska bojna, 5. gardijska brigada, te dijelovi 1. i 3. gardijske brigade uz pričuvne i domobranske postrojbe potpomognute protuoklopno topničko-ratketnim postrojbama.

U akciji je sudjelovalo oko 7.200 hrvatskih vojnika i policajaca. Napad je otvoren snažnom topničkom vatrom uz pomoć aviona i helikoptera. Glavni smjer napada krenuo je iz smjera Novske i Nove Gradiške. Zapovjednik smjera Novska bio je general – bojnik Ivan Basarac, dok je zapovjednik smjera Nova Gradiška bio general – pukovnik Petar Stipetić. Krajnji cilj akcije bio je ulazak u Okučane, središte neprijateljske pobune i terorističkih napada na zapadnoslavonskom području.

U manje od trideset dva sata hrvatske postrojbe oslobodile su 500 četvornih kilometara okupiranog zapadnoslavonskog područja te je uspostavljen nadzor na autocestom i željezničkom prugom prema istočnoj Slavoniji.

Smjerovi kretanja

Gubitci SVK procijenjeni su između 350 do 450 mrtvih te preko 1.000 ranjenih. Zarobljeno je šest tenkova, četiri oklopna transportera, 42 topa, dva skladišta streljiva te golema količina pješačkog naoružanja i druge opreme.

Oslobađajući zapadnu Slavoniju, poginula su 42 pripadnika Hrvatske vojske i policije, a 162 su ranjena. Tijekom akcije srbočetnici su srušili zrakoplov našeg pilota Rudolfa Perešina, koji je u vrijeme najjačih napada na Hrvatsku 1991. zrakoplovom MIG-21 prebjegao u Austriju. Nakon što je Hrvatska vojska porazila neprijatelja, srbočetnici su u ime odmazde 2. i 3. svibnja raketirali Zagreb iz svojih višecjevnih bacača raketa M-87. Poginulo je petero civila, a preko 200 ih je ranjeno. Tijekom Bljeska Hrvatska vojska pokazala je svoju snagu. Ova pobjeda značila je olakšanje hrvatskom narodu i državnom vrhu te se pokazalo da je Hrvatska vojska spremna za oslobađanje ostalih okupiranih područja. Uskoro je pokrenuta i Operacija Oluja te smo konačno pobijedili u Domovinskom ratu.

Tijek operacije

Napad je uspio preko svih očekivanja. Već prvoga dana hrvatske su snage došle nadomak Okučana i ušle u Jasenovac te ovladale svim bitnim objektima. Kada je Hrvatski radio javio da je oslobođen Jasenovac nacijom se prolomio uzvik oduševljenja – bilo je jasno da se operacija dobro odvija.

U enklavi se branio 18. korpus SVK sastava tri lake brigade (s četvrtom na desnoj obali Save), jačine oko 4000 vojnika, ali je pružio mlitav i neorganizirani otpor i počeo se u rasulu povlačiti u Bosnu preko mosta kod Stare Gradiške; prvog dana u Bosnu je prešao i zapovjednik korpusa. Zajedno s vojskom bježalo je i srpsko stanovništvo, kojih 18.000 ljudi.

Drugoga dana operacije zaposjednuti su Okučani i svaki otpor u južnom i središnjem dijelu enklave je prestao, a rijeke civila pomiješane s vojnicima koji su izgubili vezu sa svojim postrojbama, prelazile su u Bosnu. Na sjeveru, zapadno od Lipika i Pakraca, na području koje nije bilo pod prvim udarom, ostale su snage 51. lake brigade SVK koja je nastavila s borbom i u sljedeća dva dana. 4. svibnja poslije podne Hrvati u to područje desantiraju jednu ojačanu pješačku satniju, nakon čega je uslijedio topnički i pješački napad drugih hrvatskih snaga iz dodira i s oboda sektora. Borba je trajala svega nekoliko sati, a potom su se srbočetnici počeli predavati. U brdskim selima iznad Pakraca uhićen je i jedan od vođe srpske pobune, Veljko Džakula. Srpski gubici procijenjeni su na oko 350 do 450 mrtvih te oko 1000 do 1200 ranjenih. Zarobljeno je oko 1500 srbočetnika.

Srpska odmazda

Nemoćno suočena s porazom, vodstva RSK i SVK odlučuju se za terorističku odmazdu te 2. i 3. svibnja naređuju raketne napade na Zagreb te granatiranje Karlovca i Siska. Središte grada Zagreba zasuto je raketama s kazetnim punjenjem iz VBR Orkan pri čemu gine petero civila, a 203 je ranjeno. Rakete su ispaljene sa područja Pokuplja, negdje oko sela Trepče, a cilj je bio “zvončićima” zasuti Trg bana Jelačića i učiniti što veće ljudske žrtve.

Ova zločinački čin bio je unaprijed smišljen. Naime, suočeni s rastućom prijetnjom HV-a, srpski su časnici usvojili doktrinu realne prijetnje – znajući da je Hrvatska posebno osjetljiva na ljudske žrtve, strategija odmazde bila je temelj održanja RSK. Odvratiti HV od napada značilo je napad na stanovništvo hrvatskih gradova, Zagreba, Siska, Karlovca, Novske, Dubrovnika, Vinkovaca, Osijeka, Kutine, Zadra, itd.

Predsjednik tzv. srpske Krajine Milan Martić se na radiju i televiziji otvoreno pohvalio kako je osobno izdao zapovijed za raketiranje. Milan Martić je došao u Bosansku Gradišku i pred okupljenim vojnicima i civilima izjavio je da mu je žao, i da je zbog napada HV na njih osobno naredio raketiranje Zagreba. Upravo je to Martićevo javno hvaljenje postalo temelj Haške optužnice i jedan je od rijetkih primjera javnog hvaljenja ratnim zločinom.